Piše: Mišo Vidović

Fotografije: Mišo Vidović i arhiv

Požutjele novinske stranice, ili „kopanje“ po arhivama ili u krajnjem slučaju „guglanje“, potvrdiće da je „Banja Luka 1965. godine bila grad sa 73.000  stanovnika i 40.000  bicikla“. Biciklo se, tretiralo kao osnovno prevozno sredstvo, po gradskim ulicama kretalo se tek nekoliko stotina automobila, a savremenici tih vremena skloni su tvrdnji da se čak mogao smatrati i ravnopravnim članom porodičnog domaćinstva! 

Na dva točka „putovalo“ se  na posao - ispred fabričkih kapija tzv. „šoške“, za „mercedese“ radničke klase - čuvar obavezan; išlo se na izlete, prvomajske uranke, u posjetu prijateljima, rodbini, na fudbalske utakmice „Borca“, na Stadion sportskih igara, neizbježan dekor ispred poznatih gradskih kafana bili su „rog“ , „partizan“ itd. Ali grad bicikla iz  šesdesetih godina, vremenom „prepušta“ ulice automobilima! Prema pojedinim izvorima “u narednom periodu  dolazi do povećanja standard stanovništva i početka masovne proizvodnje domaćih automobila, tako da je već u 1974. godine u gradu bilo 80 000 stanovnika i 12 510 automobila; u to vrijeme u Banja Luci nije bilo izgrađenih staza za bicikle”.

Četrdeset godina poslije, automobili su napravili sebi grad po mjeri. Da bi sigurno stigli od tačke A do tačke B, a možda obići i tačku C, poželjno je pridržavati se nekoliko (ne)pisanih pravila:Maksimalno, sa pažnjom dobrog bicikliste koristiti limitirani broj biciklističkih staza i stazica, posjedovati solidnu količinu živaca, ne nasjedati na provokacije  automobilskih asova: „što se vi biciklisti dosadni“, ako namjeravate biti „ravnopravan učesnik“ u saobraćaju „pedalirati“ po kolovozu. Ako se ovo pokaže kao (ne)moguća misija, preostaje  trotoar, gdje je nepohodna sposobnost vožnje sla(loma) između pješaka!!!

A kakve sve bicikle voze Banjalučani? Nema šta nema - od „nabudženih“ za sportsko-ekstremne uslove i vožnju sa cijenom koja je „prava stinica“, pa modela (ne)poznatog proizvođača pristojne cijene, ali i sklopljenih u kućnoj radinosti po sistemu „sam svoj majstor“, ali važno je da se kotrljaju. Ne treba zanemariti da postoji i solidan broj raritetnih modela i primjeraka, dio porodičnog naslijeđa i tradicije, nakon godina i godina ponovo osjetili banjalučki asfalt. I svi  na meti lopova, koji ne biraju sredstva, vrijeme, pa i ni mjesto da ih „odrade“. Sve učestalije krađe događaju se u dvorištima, haustorima, nestaju bicikli sa  spratova zgrada, u strogom centru grada na očigled brojnih prolaznika. Kradljivci ne biraju –„ide“ sve što se može „okretati“, a prepreka nisu  sajle, lanci plus katanci, pa i „napredniji“ sistemi zaštite-sajle sa šiframa i nekakvim specijalnim ključevima.

Lično sam osjetio šta to znači kada vam „ispred“ očiju ukradu biciklo. Dva-tri minuta nepažnje i nemarosti (nisam vezao sajlu) bilo je dovoljno da narandžasti „dino“, made in China, vjerovatno završi na prefarbavanju, „promjeni identiteta“ ili da mu dijelovi završe kao resursi za sklapanje drugog dvotočkaša. (Ne)zadovoljstvo što sam ostao bez prevoznog sredstva izrazio sam „pominjanjem“ familije počiniocu ili počionicima, i dobio preporuku prijatelja da potražim biciklo „na nekom sajtova i portala gdje se putem oglasa prodaju i ukradeni bicikli“.

Hvala svima na dobronamjernom savjetu i pomoći da se „dino“ pronađe, ali možda su riječi jednog provjerenog banjalučkog biciklističkog entuzijaste, svojevrsna „satisfakcija“ za pretpljeni gubitak: “Iako se svakodnevno povećava broj automobila u gradu, vidiš da se povećava i broj ukradenih bicikla...Možda to i nije tako loše, ko zna zašto je dobro...“