Piše: Mišo VIDOVIĆ

Fotografije: Arhiv, privatna arhiva autora  i Davor Šahurić-Hepi

Bila su malo drugačija vremana, nije se moglo baš birati, nego uzmi šta ispadne i kada je prilika, uglavnom su riječi kojima većina banjalučkih muzičara opisuje „put“ čija je krajnja odrednica bio nabaviti iole kvalitetniji instrument. Ponekad je to bio „trnovit put“, ali uz priličnu količinu entuzijazma, finansijsku pomoć roditelja i rodbine, ali i pribavljanje „novčanih jedinica“ obavljanjem poslova (ponekad i onih fizički  najtežih) pod okriljem omladinskih zadruga i studentskih servisa, bili su neki od načina da se dođe do dugo priželjkivanog instrumenta.

 „Prvo sam se patio jedno godinu dana da kupim električnu  gitaru i na kraju poslije teške muke i transakcija kupim polovnog ”Framusa” i onda mi stari kupi u komisionu GA 50 … Ma, šljakao “čajkan” kao sat … Danas imam Fendera (pojačalo) i Galliena Kruegera i još  puno opreme, ali nema onog šmeka, kao sa GA 50, to je bio naš  banjalučki  Marshall”, javio mi se  Sani Halilović, prisjećajući se kako je nabavio prvu gitaru i pojačalo.

Krajem sedamdesetih godina u Banja Luci je otvorena robna kuća „Boska“. Uz bogat asortiman svih vrsta proizvoda i roba, u „Boski“ je funkcionisao i odjel sa muzičkim instrumentima. Ne bih se upuštao u „dublju analizu“ ponude, ali prizivajući sjećanja (koja su možda već pomalo krhka), viđao sam bubnjeve marke „Amati“ (nekako uvijek u plavoj boji), gitare iz porodice „Jolana“, pojačala „Čajavec“, ali i dodatno - žica za gitare, kablova, mikrofona i drugih „potrepština“. U Gospodskoj  ulici prodavnica „Muzička naklada“ - na ma koliko sjećanja polako blijede, ali bih pomenuo da je i ovdje bilo nekakvih gitara za kupiti - električnih  i akustičnih, kao i  instumenata sa dirkama, odnosno klavijaturama. Ne isključujem ni mogućnost – tražim demanti ako sam pogriješio - da je ova radnja davala  i „šansu“ za nabavku manjih razglasnih sistema.

Podsjećanja radi, bila je i varijanta da su muzičari jedni od drugih nabavljalji i kupovali opremu, a neke od „komponenti“ dobijali iz inostranstva. A evo kako je moj komšija Ahmet Kulenović nabavio „Eko“ gitaru i došao u posjed pojačala „Vox“:

"Što se tiče “Eko”  gitare, ja sam je kupio od Tome, ne znam  kako se prezivao, tamo u Potoku, iza obdaništa. Čuo sam da je to u stvari bila gitara od Brane Valente, neko njegov mu donio iz Italije. To je  bila “Eko m-24” model,  tada je moje znanje bilo skromno…Važno je bilo da se lako svira, i sada  znam - imala je  nove “dimarzio” superdistortion magnete, jak output koji su tjerali pojačala  u distorziju i to je tada bilo super…Interesantno, kad sam krenuo “preko bare” ja sam tu gitaru poklonio Nerminu Alukiću – Čerkezu, on je kao i nešto popularan dole …Vidim nešto je radio i Mostar  sevdah reunion… Sada  imam 3 „Eko” gitare, čisto  iz sentimentalnih razloga, a  i dan-danas čak  u Italiji  imaju nekakve klubove nešto kao fanovi…To  je specifično za moju, a u Banja Luci je bilo više tih gitara,  jednu je imao i svirao Denis iz Basdansa. Što se tiče “Voxa”  to je moja komšinica Ljilja  donijela iz Njemačke, pa sam  sam ja to redovno posuđivao, više je pojačalo  bilo kod mene nego kod nje…I dana se ne zna koji je to model,  bilo je to malo tranzistorsko pojačalo, ali  kad ga odvrnem do daske imao je nekakvu distorziju, pa eto  meni bilo super.Sa sjetom se prisjećam tih dana kada smo bili mladi i bezbrižni, nije nam trebalo mnogo da budemo sretni, a valjda i te osamdesete bile su nekakva energija…I danas  sviram, imam neke prijatelje ovdje i tako u konverzaciji naiđe  kako je ko počeo …I kažem - ne bih mijenjao svirku u mjesnoj zajednici za koncert na stadionu, a oni me gledaju ... Ne razumiješ ti to druže  sudija.”

Nekako se i dolazilo do gitara, pojačala, klavijatura, ali onaj ko se odlučio ili kome je prema “samoupravnom dogovoru” dodjeljeno da svira bubnjeve u bendu, bio je na “slatkim mukama”. Iako je “Amati” u robnoj kući “Boska” i mogao koliko-toliko zadovoljiti  “apetit”, ipak je za ozbiljniji rad trebalo nabaviti nekakvu poznatiju i kvalitetniju marku. I ovdje važila parola “snađi se”, uz novčane investicije - donacije roditelja, rodbine, osiguravanje novca radom preko omladinsko-studentskih zadruga i servisa, ali čini se, ponekad je  trebalo malo više zapeti jer je  znala biti i “malo alo veća sitnica” u odnosu na drugo. Sada  maltene stalni sagovornik i konsultant ove rubirke Davor Šahurić-Hepi  prisjeća da je “većina nas mlađih  bubnjara  imala  neke krševe…”. 

Ali, Davor podsjeća i ističe da su starije kolege muzičari – bubnjari  uvijek kada je to zatrebalo pomagali mlađima kolegama, tako što su davali svoje bubnjeve na korištenje pogotovo na gitarijadima i sličnim manifestacijama gdje je nastupao veći broj mladih bendova:

„... Na gitarijadi 1984. su bili bubnjevi “Ludwig”  od Saše Đurića. Na gitarijadi 1985. bila je “Tama”  od Nene Škorića (Radio) a 1986. bili su moji bubnjevi nepoznatog porijekla.  Zezam se, ako se ne varam bila je neka mješavina “Trowa”  i “Amati”, imali su izgled mramora  jer sam tad imao običaj da kupim one samoljepljive tapete i da pažljivo oblijepim svoje bubnjeve. Nekad su bili crni, nekad bijeli… Borin “Slingerland” se prema mom sjećanju, nije nikad koristio na Gitarijadi (možda kasnije kad sam ja bio prestao da učestvujem kao takmičar). “Slingerland”  je uglavnom bio u studiju” Plazma”, ali Boris Dražić je uvijek posudio taj bubanj kad ga se pitalo i kad se nije koristio za snimanje. Mislim da se “Tama”  od Nene Škorića više koristila u te svrhe, jednom i na Glasovom koncertu solidarnosti, a i Borisov “ Slingerland” jednom se koristio na “Glasovom” koncertu 1985. Taj “Slingerland” je koliko sam ja pratio i poznavao bio najbolji komplet u Banja Luci. Pitaš me za palice, kako smo nabavljali… Ja sam jednom skinuo neke nožice sa našeg starog kreveta na sprat i bile su otprilike istog dijametra i dužine kao prave palice i sa tim svirao!!! A palice je bilo teško i za kupiti, obično se naručilo od nekog ko bi išao u Njemačku ili slično…”

A sada nešto sasvim lično. Iako jedan od mojih prijatelja iz mladosti sada posjeduje zavidnu kolekciju gitara, svjetski poznate marke, i dalje sa oduševljenjem priča o svojoj prvoj gitari u životu, marke “Jolana”.

”To je bio “rezultat” nekakvog službenog puta mog rođaka u ČehoslovačkU. Nekoliko dana nisam izlazio iz kuće dok je nisam dobro “proučio”. Kada sam je pokazao raji , vodili smo dugotrajne “rasprave” u Parkiću kako “unaprijediti” njen rad…Nešto se čačkalo oko magneta, i bilo je nekakvih drugih “dorada”, i kasnije, sasvim solidno služila.”

A ostaće zabilježeno da je jedan rijetkih evropskih brendova  za proizvodnju glazbenih instrumenata Češka Republika (bivša Čehoslovačka). Da je poznati brend iz  te produkcije bila  električna gitara “Jolana Rubin”, prva  električna gitara proizvedena u Evropi sredinom 20 vijeka. Proizvodila je uglavnom električne i bas gitare, osnovana  1953.,  završila sa radom raspadom Čehoslovačke početkom 90ih godina.