izvor: Politika.rs

Čak i kada boluju od gubitka pamćenja, stari ljudi vole pred sobom da imaju jutarnje novine.

Svakoga jutra Gabrijelu Garsiji Markesu je u bolnicu u Sijudad Meksiku, gdje se liječio nekoliko dana od zapaljenja pluća i komplikacija nastalih usljed poodmaklog stadijuma raka limfnih žlijezda, njegov pomoćnik (Henovevo Kiros) je donosio najvažnije domaće i strane, uglavnom latinoameričke dnevne listove. Kada je iz njih saznao da čitava armija novinara i fotoreportera čeka pred ulazom Nacionalnog instituta za medicinu "Salvador Subiran" da čuje u kakvom se stanju nalazi, on im je preko Kirosa poručio: "Šta rade tamo napolju, ludi su. Neka idu na svoj posao, neka urade nešto korisno".

Ako je ovaj isječak iz posljednjih dana života vjerodostojno prikazan, a sva je prilika da jeste, jer je objavljen u "Universalu", meksičkom dnevniku koji je preko intimnih prijatelja godinama imao najbliži uvid u ono što se dešava u kući pisca, onda to znači da je Gabrijel Garsija Markes svoju posljednju poruku uputio baš novinarima. Izazovi i zamke "najljepše profesije na svijetu", kako je cijelog života nazivao novinarstvo, zaokupljali su nekadašnjeg novinara i mnogo decenija nakon što je dobio Nobelovu nagradu za književnost.

U mladosti se strasno bavio dnevnim pisanim novinarstvom, radio je u kolumbijskom "Universalu", zatim u prestoničkom "El ekspektadoru", prošao je sve stepenice u novinarskom poslu, ostao je do kraja zaražen ovim virusom i otvoreno govorio da je to ljepši posao od književničkog. Kada je 1995. osnovao Fondaciju i školu za novo novinarstvo, gdje su na radionice dolazili mnogi mladi novinari iz Latinske Amerike, rekao je čak da "pati kao pas" zbog jadnog stanja u kome se novinarstvo nalazi.

Detaljno je raščlanio kritiku aktuelnog novinarstva u Montereju, gdje se u organizaciji njegove Fondacije za novo novinarstvo održao Međunarodni seminar "Traganja za novinarskim kvalitetom". Već tada je bio "iznerviran zbog katastrofalno napisanih tekstova". Svakog jutra čitao je desetak latinoameričkih dnevnih novina, i osjećao se toliko poraženim da je nerijetko zvao urednike listova da ih izgrdi. Govorio im je da "rečenica mora da se osmisli i da mlade novinare treba da poduče pisanju".

"Štampani listovi takmiče se sa elektronskim medijima, i u toj trci sa vremenom mašine odnose pobjedu, a strada duša novinarskog poziva", govorio je Garsija Markes.

"Teško je danas pronaći dragulj u dnevnim novinama", tvrdio je ovaj nobelovac prije desetak godina, kada je revnosno čitao ne samo kolumbijsku, već i argentinsku, čileansku i meksičku štampu.

"Glad za informacijama podstiče se elektronskim medijima, pa novinari u redakcijama ne mogu ni da razmisle o događajima prije nego što ih bace zbrda-zdola na papir. Za to nisu isključivo krivi novinari, već i urednici koji im daju sat-dva vremena, za reportažu koju treba osmisliti da bi bila dragulj izbrušen iz svih uglova", govorio je on.

Novinarstvo je opisao kao "nezasitu strast" i ona jedino može da se istrpi "u nadahnutom suočavanju sa stvarnošću".

"Niko ko to nije osjetio ne može da zamisli kakvo je to ropstvo koje neprestano mora da se hrani nepredvidivostima života. Niko ko to nije proživio ne može da shvati natprirodni srčani drhtaj, orgazam koji nastaje u dodiru sa novom informacijom, ili moralnu razorenost u slučaju neuspjeha", tvrdio je Markes.

Išao je tako daleko da je polaznike novinarske fondacije upozoravao da se novinari rađaju kao takvi, ali da ni to nije dovoljno: "Niko ko se nije takav rodio, i ko nije spreman da živi samo za to, ne može da opstane u tako nerazumljivom neutoljivom poslu, čije djelo se okončava poslije svake vjesti, ali ti ne pruža ni trenutak smirenja, prije nego što ponovo sa još većim žarom već sljedećeg minuta ne počneš sve ispočetka."

Gabo je imao ogroman polet za suočavanje sa stvarnošću, napisali su prije dvije godine uvodničari knjige "Ja novinar", koja je u izdanju Fondacije za novo novinarstvo izašla povodom 30-ogodišnjice od dobijanja Nobelove nagrade. U knjizi su sakupljena svjedočenja osamdesetak nekadašnjih Gabovih novinarskih kolega i manje poznate reportaže i hronike kasnijeg nobelovca. Tiraž ovog udžbenika novinarstva je ograničen i podijeljen je određenim latinoameričkim redakcijama i novinarskim fondacijama na kontinentu.

Osim "Priče o jednom brodolomu" i "Vijesti o jednoj otmici", na istom mjestu su i početni novinarski tekstovi Garsije Markesa objavljeni u listu iz Kartahene "Universal" (1948), kasnijih reportaža iz prestoničkog "Espektadora", kao i kolumbijskog nedjeljnika "Kambio", koji više ne postoji.

Bavljenje novinarskim poslom nije isušilo literarne kvalitete kolumbijskog nobelovca, što se desilo nekim drugim književnicima. Naprotiv, ono je njegovoj literaturi dalo snagu. Magični realizam, pravac čiji je Garsija Markes najznačajniji predstavnik, prije svega je "umjetnost iznenađenja" kako to navodi i profesor Dalibor Soldatić u "Prilozima za teoriju novog hispanoameričkog romana", a gdje ima većih i češćih iznenađenja nego u novinarskom poslu.

Potpuno odsustvo slatkorječivosti i krasnopisa je takođe odlika Garsija Markesovog novinarskog i književnog stila. Zato je navodno Garsija Markesovo oproštajno pismo koje je zarazilo i srpski i svjetski virtualni prostor na vijest o njegovoj smrti dokaz da mnogi nisu razumjeli kolumbijskog nobelovca, ako su ga uopšte i čitali. U tom pismu, koje je napisao jedan meksički trbuhozborac, za svoj redovni šou na latinoameričkim televizijama, govori se o "komadiću života, koju bi mu podario bog", "zaljubljenosti u ljubav", o tome da je svakog dana potrebno govoriti ljudima da ih voliš... Pisac je prije desetak godina lično demantovao da je tvorac tog "otužno sladunjavog štiva".

Nema ga sada da okrene telefon i zagrmi u slušalicu urednika "Fejsbuka", "Gugla", ili "Jahua", a pitanje je da li bi ga i poslušali. Meksiko i Kolumbija su, njemu u čast, prekršili tradiciju i u Palati lijepih umjetnosti u meksičkoj prestonici odali laičku poštu nad njegovom urnom sa pepelom, bez ikakvih religioznih obreda. Ceremoniju je obilježila kiša žutih papirnih leptirića koja je prekrila piščev pepeo. Gabrijel Garsija Markes ih je za života poklanjao čitaocima u cijelom svijetu, piše Politika.