Takođe, materijalno stanje građana u Srpskoj i cijeloj Bosni i Hercegovini neuporedivo je gore nego prije osam ili deset godina, no to je logičan rezultat činjenice da su ama baš isti politički akteri koji su tad vedrili i oblačili domaćom političkom scenom i dalje njeni glavni protagonisti.

Činjenica je da je SDS danas ono što je SNSD bio 2004. godine, kad je riječ o narastajućoj snazi najveće opozicione partije u RS. Da podsjetimo mlađe čitaoce, 2004. godine na vlasti na nivou Republike bila je SDS, ali je SNSD neumitno rastao i već na lokalnim izborima te godine osvojio značajnu pobjedu i pokazao da će 2006. godine pobjediti i na opštim izborima, što se na koncu i desilo. SDS je tad bila u kadrovskoj, programskoj i ideološkoj konfuziji, njeni stranački prvaci su se uzajamno blatili u OHR-u, sve njih su jedino zanimale pozicije dok je stranka bila isključivo u funkciji njihovih ličnih interesa. S druge strane, SNSD i njegov lider Milorad Dodik bili su u naponu snage, svježi i motivisani da oduvaju SDS sa političke scene.

To se i desilo 2006. godine. Dodik je izbore dobio zbog nesposobnosti SDS-a, kojeg su tad vodili Dragan Čavić i Mladen Bosić, kao i na osnovu svoje priče o referendumu o nezavisnosti Republike Srpske. Danas, 2014. godine, stvari su identične, i to pokazuje koliko je naše društvo sporo, jadno, neinventivno i nespremno da izrodi neke druge, nove, političke opcije, lica i ideje.

Naime, Milorad Dodik i danas priča o referendumu, baš kao i prije osam godina. No, čini se da danas govori znatno tiše i opreznije, jer je svjestan da od tog referenduma neće biti ništa a da on lično od njegovog stalnog ponavljanja može imati samo problem, budući da su osiromašeni birači već postali alergični na taj referendum u poređenju s kojim se čini da će i Godoa brže da dočekaju. S druge strane, opozicija predvođena SDS-om danas ima prećutnu podršku međunarodnog faktora da podbada Dodika oko referenduma, baš kao što je i Dodiku 2006. godine dozvolila da otvori tu temu i tako lakše s vlasti ukloni SDS.

ŠTA NUDI DODIK?

Mimo tog referenduma Dodik nema ama baš ništa. Nije uspio da iz aparata vlasti i stranke ukloni makar neke nižerangirane i dokazano problematične kadrove i time kupi neki poen u javnosti. Što se ekonomije tiče, tu je pokazao da nema rješenje. Tako da je on ostao bez tema i jedino mu je preostalo da napada SDS za ono za šta je SDS prije deset godina napadao njega: spremnost za više kooperacije sa Sarajevom i međunarodnim (čitaj: zapadnim) faktorom. U javnosti on djeluje umorno, istrošeno i neinventivno, ni nalik onom Dodiku od prije deset godina koji je plijenio svojom samouvjerenošću, agresivno-energičnim stavom i spremnošću da se u koštac uhvati sa svakim političkim protivnikom. Dakle, Dodik danas jeste jednako SDS prije osam i deset godina: prilično bezidejan, uplašen, defanzivan. I što je najvažnije a za njega i najproblematičnije, Dodik je u javnosti prilično usamljen u odbrani stavova svoje stranke, vlasti i politike jer svi ostali funkcioneri vladajuće koalicije čekaju da upravo Dodik sam riješi sve probleme i da građanima i medijima da odgovore na sva pitanja.

ČAVIĆ I BOSIĆ PONOVO JAŠU ZAJEDNO

S druge strane, Mladen Bosić i Dragan Čavić i danas predvode opciju koja je glavni protivnik Dodiku i SNSD-u. Politika koju je SDS promovisala na svojoj skupštini prije par dana jeste maltene identična onoj koju je Čavić formulisao dok je vodio SDS, a zbog čega je bio izložen snažnoj kritici od strane Mladena Bosića nakon izbornog debakla 2006. godine, iako je tu istu politiku Bosić branio dok je bio Čavićev zamjenik i kandidat SDS-a za člana Predsjedništva BiH na izborima 2066. na kojima je žestoko poražen od strane Nebojše Radmanovića. Naime, danas Bosić priča ono što Čavić priča zadnjih deset i više godina i postavlja se pitanje da li je cijela opozicija u Srpskoj zapravo posljednjih osam godina bila žrtva sujeta Bosića i Čavića, jer je baš zbog njihove nespospobnosti da postignu dogovor opozicija izgubila izbore 2010. godine, kao i lokalne izbore u Banjoj Luci dvije godine kasnije. Čaviću se ne može osporiti da je u oba navrata bio spreman za kompromise i dogovore ali je tada bio neprihvatljiv partner za SDSkoji mu je u nedelju aplaudirao u Bijeljini. Danas se čini da su njih dvojica prešla preko toga i imamo ponovo situaciju u kojoj su upravo ta dva političara glavni protagonisti opozicionog djela političkog spektra u Srpskoj. Dakle, uz izmjenjene uloge, baš kao i 2006. godine, imamo Dodika, Bosića i Čavića. Imamo i Pavića, Đokića i Ivanića. Uz takvo stanje stvari, logično je da su i dalje glavne mlade nade političke scene u Srpskoj Igor Radojičić, Ognjen Tadić i Branislav Borenović, iako su sva trojica maltene politički penzioneri, imajući u vidu koliko dugo su u politici. Dakle, imamo apsolutno iste ljude i tu treba tražiti odgovor na pitanje zbog čega su građani izgubili bilo kakvu vjeru da je na izborima moguće nešto promjeniti.

Iako do izbora ima još oko pola godine, činjenica je da se najozbiljniji rezultat tih izbora već može analizirati, a u pitanju je upravo pomenuta činjenica da su isti akteri ostali i dalje na sceni. Kakogod da prođu izbori u oktobru na vlasti ćemo imati ljude koji su na vlasti već bili godinama. Takođe, velika je vjerovatnoća da će ista lica voditi i opoziciju nakon oktobarskih izbora, što znači da ćemo do 2018. godine gledati iste face na političkoj sceni što je više nego tragično i za normalne, uređene i demokratske zemlje potpuno nedopustivo. Isto tako, kakogod da prođu izbori u oktobru svi će biti pobjednici, niko neće ostati poražen.

Osim samih građana.

No, oni su na to izgleda već navikli.

RF