Mnogo prije današnjih, inače rimskih naziva, slovenski narodi su imali svoja imena mjeseca. Zanimljivo je i da je rimski kalendar pun grešaka.

Dok su ostali evropski narodi uglavnom usvojili rimske nazive mjeseci, slovenski narodi, a među njima i Srbi, sačuvali su uporedo i sopstvena imena za mjesece, koja su u srednjovjekovnoj Srbiji bila u službenoj upotrebi, zajedno sa rimskim.

O ovome svjedoče povelje srpskih vladara iz tog perioda, koji uporedo sa mjesecima kao što su septembar i oktobar, nešto rijeđe, ali koriste i nazive kao što su rujan, listopad…

Kako su nastala „drugačija” imena za mjesece?

Nastanjujući se, tokom vremena, na veoma udaljenim mjestima, slovenski narodi su prilagodili svoje nazive mjeseci konkretnim prirodnim pojavama.

Imena mjeseci kod slovenskih naroda zato oslikavaju prirodne tokove i promjene, atmosferske pojave, klimatske odlike, privrednu djelatnost i običajne radnje.

Na primjer, januar je „siječanj”, jer je to vrijeme sjeku drva u šumi; februar je „veljača”, pošto je to mjesec snježnih vejavica, itd.

Zbog ovoga svi slovenski narodi imaju slične nazive za mjesece, iako su živjeli udaljeni jedni od drugih. Najbolji primjer za to su imena koja Hrvati i danas koriste.

Nazivi mjeseca su zavisili i od klimatskih uslova. Na primjer, pošto lipa cvjeta mjesec dana ranije na jugu nego na sjeveru Evrope, Hrvatima je lipanj jun, a Poljacima jul.

Zbog ovoga svi slovenski narodi imaju slične nazive za mjesece, iako su živjeli udaljeni jedni od drugih. Najbolji primjer za to su imena koja Hrvati i danas koriste.

U Evropi, a kasnije u cijelom svijetu, u službenu upotrebu su ušli nazivi mjeseci ustanovljeni u kalendaru starog Rima.

Međutim, ti nazivi su nedoslijedni i i sami sakupljeni iz raznih epoha.

Pet mjeseci nose nazive po bogovima rimskog Panteona: Janus, Februs, Mars, Maja, Junona. Za dva su imena, u svoju čast, stvorili carevi – jul (Gaj Julije Cezar) i avgust (Gaj Oktavijan Avgust).

Aprilu ime dolazi od glagola (aperire, što znači raskrivati), a četiri mjeseca imaju numeričke nazive, koji su međutim, neodgovarajući – deveti mjesec se naziva sedmim (septembar), deseti osmim (oktobar), jedanaesti devetim (novembar), a dvanaesti desetim (decembar).

Kako je došlo do „zabune”?

Prvi rimski kalendar u vrijeme Nume Pompilija je imao samo deset mjeseci. Tako je i bilo predviđeno da septembar bude sedmi, oktobar osmi i tako dalje.

Problem je nastao već poslije Nume kada su uvedena još dva mjeseca i to na početak godine (koja je do tog trenutka počinjala sa martom).

Niko se nije sjetio da se mjesecima koji su imena nosili po svojim rednim brojevima, imena usklade sa njihovim novim mjestom u godini.

Tako je sedmi mjesec postao deveti, osmi deseti, deveti jedanaesti, a deseti dvanaesti.

I zapravo cijeli svijet uči nazive mjeseca „sa greškom”.