izvor: Nezavisne/ RSE 

Ovo je do sada najveća masovna grobnica u Bosni i Hercegovini. Uz žrtve na Jakarinoj Kosi, koje su prethodno bile ukopane u Tomašici, ovdje su bila sakrivena tijela više od 800 žrtava.

Dvije decenije nakon zločina, porodice stradalih pitaju se zbog čega se toliko dugo čekalo na otkrivanje Tomašice, kako uopšte objasniti zavjet šutnje i kada će odgovorne napokon stići zaslužena kazna.

Selo Zecovi kod Prijedora prije rata je brojalo oko 2.000 stanovnika. Trećina ih je ubijena. Pred očima tada petnaestogodišnjeg Zijada Bečića likvidirana je gotovo cijela porodica.

Dvadesetak godina trebalo je da se otkrije Tomašica za koju se pretpostavlja da krije i tijela Mirsadove porodice:

„Često se čovjek zapita zašto. I nemam odgovora na to pitanje. I normalan čovjek ne može ni da pomisli da učini tako nešto, a kamoli da učini. Petnaestero djece od dvije godine do...ne znam. Ja imam sad sina od tri i po godine, ovaj mlađi – kad pogledate to dijete, šta to dijete zna - ništa. Ono se samo želi igrati. I neko dođe i ubije ga. Nemam riječi.“

Tri mjeseca od otvaranja masovne grobice u Tomašici nastavljaju se iskopavanja. Sa lokaliteta nekadašnjeg rudnika željezne rude do sada je ekshumirano 430 tijela Prijedorčana. Mnogi od njih ubijeni su na kućnom pragu, nekoliko stotina u logorima Omarska, Trnopolje i Keraterm.

„Ta najveća noć bila je 27. sedmog kad je pobijena kompletne spavaona, 208 ljudi. Svi su potovareni u taj kamion, poslagali ih kao vreće. Damir Došen, koji je osuđen u Haškom tribunalu na tih pet godina zato što je priznao krivicu, nam je rekao da će ta grupa biti odvedena i ukopanu u Tomašici. Znači u ono vrijeme se znalo, a što se krilo - ja ne znam“, kaže bivši logoraš Fikret Alić.

Istražioci su još 1996. godine došli do saznanja da se u Tomašici krije masovna grobnica. Lokalno stanovništvo srpske nacionalnosti u ratu, ali i poratnim godinama navodno se bunilo tajno tražeći premještanje grobnice.

Tijela su dijelom izmještena u Jakarinu kosu, takođe u prijedorskoj opštini, za što je morao znati i vojni i politički vrh Prijedora, ali i lokalna zajednica. Tačna lokacija grobnice ipak je otkrivena tek nedavno zahvaljujući informacijama dvojice pripadnika Vojske Republike Srpske koji su sudjelovali u zakopavanju tijela.

„Kako se radi o jednom ogromnom lokalitetu, sa više hiljada kvadratnih metara, mi nismo bili donedavno u prilici da lociramo grobnicu koja je dimenzija otprilike nekih 10x10 metara, uz još nekoliko mikro lokaliteta“, navodi Eldar Jahić, istražilac Tužilaštva BiH.

U obilazak Tomašice svakodnevno dolaze delegacije. No, malo ko od njih posjeti Identifikacioni centar Šejkovača, pedesetak kilometara udaljen od Prijedora, gdje leže posmrtni ostaci prijedorskih žrtava, dokumenti i stvari koje su im pripadale.

Tamo svaka logika postaje besmislena.

"Ne postoje riječi kojima bi se moglo opisati strijeljanje, ubijanje, masakriranje tih ljudi, njihov transport - recimo, moje selo je Bišćani, tridesetak kilometara udaljeno od Tomašice - znači toliko dugo je neko vozio kamione sa stotinama ljudi na jednom kamionu - s tih kamiona je bukvalno krv lila čitavom trasom - i odvezao ih je u neku jamu koju je prethodno napravio, dubine 10 metara, i onda najvećim mogućim rudničkim mašinama gurao kao najveći otpad - i na kraju o svemu tome je 21 godinu šutio. Ne znamo šta je teže - od samog načina ubistva do te šutnje“, kaže Mirsad Duratović iz Udruženja logoraša Prijedora.

Žitelji Prijedora bez ustručavanja će govoriti o propaloj privredi, lošim investicijama, gradu koji nestaje. O zločinima i ratnoj prošlosti rijetki se usude, poput Zdravke Karlice iz prijedorske organizacije zarobljenih i nestalih RS:

"Ne znam, možda ima i straha. Jer ovdje se svašta dešavalo. Postoje ljudi koji su i tada spašavali svoje komšije i prijatelje. Negdje gdje se i htjelo, nije se smjelo. To bi stvarno bilo za jednu dobru nauku - da se prouči šta se u tom momentu dešavalo“, kaže Zdravka Karlica.

Tijela žrtava 1992. godine na Tomašici zakopavana su tri mjeseca, a u zločinačkim radovima sudjelovalo je više stotina ljudi sa mašinama. Šutnja, koja boli više od prošlosti i pitanje do kada, u ovakavoj atmofsferi i danas žive svjedoci i žrtve zločina za koji nema i ne smije biti opravdanja. Mirsad Duratović dodaje:

„Ubijeno je 2.200 ljudi. Niko nije našao za shodno da za ovih 13 ili 14 godina, otkako smo se mi vratili u Prijedor i kod tolikog broja živih svjedoka, da podigne barem jednu optužnicu. Mi očekujemo da će Tomašica pokrenuti stvari sa mrtve tačke. Tražimo od državnog tužilaštva da se konačno uhvati u koštac sa ratnim zločincima u Prijedoru. Ako to ne mogu, neka dođu drugi ljudi koji to smiju raditi.“