Izvor:Politika

Abu Dabi – Ovaj grad je „vremenska kapsula”. Svuda okolo je – budućnost.

Rezerve nafte Abu Dabija, jednog od sedam Ujedinjenih Arapskih Emirata i najbogatijeg po „crnom zlatu”, trajaće još 150 godina, ali šeici ne čekaju „kraj svijeta”.

Ambicije Abu Dabija sežu do neba: posmatram ogromnu građevinu trouglastog oblika sa jarkocrvenim krovom, prečnika većeg od 700 metara, u čijem središtu se na žutoj podlozi nalazi crni konj, najveći logo koji je u svojoj istoriji napravio „Ferari”.

U „Ferarijev” zalivski muzej, koji je dovoljno velik da se na tom prostoru smjesti sedam košarkaških terena, ugrađeno je 100.000 kubika betona, 10.000 više nego u stadion londonskog Vemblija.

Abu Dabi je u groznici čekao cirkus „Formule 1”. Iz kompjuterizovane hotelske sobe posmatram stazu na kojoj se danas vozi za Veliku nagradu Abu Dabija. Hotel „Vajsroj” sagrađen je na „ostrvu”, unutar kruga savršene staze koja ga okružuje kao velika zmijurina. Danas će urlati, cviliti i ispuštati munje i gromove jer će po njoj letjeti bolidi velikog „Formulinog” cirkusa.

U blizini je „toranj brzine”, koji pruža jedinstvenu priliku da se osjete sve gravitacione i druge sile koje vladaju u kokpitu F1. U posebno dizajniranim sjedištima, učvršćen pojasom, običan smrtnik se lansira 62 metra u visinu, ka zvjezdanom nebu.

Sve je propraćeno paradom najvećih svjetskih jahti koje su uplovljavale u „Ferarijevu” futurističku pustinjsku ekspozituru.

Sponzorstvo gran-prija ne samo da privlači više miliona TV gledalaca širom svijeta već povećava i prodaju karata „Itihada”, novog partnera „Er Srbije”.

Teško je zamisliti da su pedesetih, dok nije pronađena nafta, Abu Dabi i Dubai bili ribarska mjesta poznata po vađenju bisera.

Ali, iako pirpadaju generaciji katapultiranoj u bogatstvo, lokalni šeici u besprijekorno bijelim „dišdašama”, u ljubičastim „lamborginijima” ili bijelim „rols-rojsevima” ne bježe od tradicije beduniskih predaka.

Obožavaju trke kamila. Pokazuju sokolove čije su glave prekrivene kožnim kapicama ukrašenim draguljima, vrijednim više stotina hiljada dolara.

Nedavno je podignut tradicionalni suk gdje pored firmirane robe mogu da se kupe i nacionalne rukotvorine. U toku je i kampanja da se nacionalna kuhinja – mahom arapska – stavi na menije velikih hotela koji su ispunjeni francuskim, italijanskim, kineskim ili japanskim restoranima.

Vozim se bulevarima sa po šest, sedam traka u jednom pravcu. Za razliku od Saudijske Arabije, žene ovdje smiju da voze kola, ali su u javnom saobraćaju ili restoranima odvojene od muškaraca.

Dok autobusi javnog saobraćaja imaju bežični internet, žena na javnom mjestu smije da se pojavi samo u društvu muža ili bliskog rođaka. Nikada sama. Dio islamske tradicije.

Ali, kada sunce zađe iza horizonta, posmatram na stotine kraljica noći, prostitutki pristiglih iz cijelog svijeta, svih rasa, koje osvajaju noćne klubove.

Duž puta načičkane su rezidencijalne vile opasane visokim zidovima. Neke čekaju bogate kupce iz naftaškog ili finansijskog korporativnog svijeta.

Na mjestu nekadašnje pustinje napravljena je raskošna promenada uz koju se prostire pješčana plaža duga više od osam kilometara.

Haj-tek zapadna arhitektura svjetlucajućih staklenih palata globalnih megakorporacija izmješana je sa građevinskom filingranskom orijentalistikom. Nisam uzalud, posmatrajući tunele čiji su zidovi dekorisani najskupljim pločicama, poželio da moje kupatilo podsjeća na podzemni svijet emiratskog carstva.

Stojim na mjestu gdje je nedavno slavnoj pop zvijezdi Rijani uljudno rečeno da prestane da se reklamno i koketno fotografiše u dvorištu Velike džamije šeika Zajida, osnivača UAE i vizionara razvoja Dubaija i Abu Dabija.

Šeik Muhamed, prijatelj vicepremijera Aleksandra Vučića, nije žalio petro-dolare kako bi izgradio monumentalnu građevinu, sa džinovskim lusterima ukrašenim „svarovski” kristalima, kao što nije brojao novac, potrošivši, kažu, 4,5 milijardi dolara za najskuplji hotel na svijetu, raskošni „Emirat palas”.

Rajski, naftni vrtovi UAE prošle godine su ostvarili prihod od oko 140 milijardi dolara. Njihove sadašnje devizne rezerve iznose oko 630 milijardi dolara. Abu Dabi ima dominantnu ulogu u emiratskom bratstvu jer drži lavovski dio rezervi nafte i gasa, 87 odsto teritorije i 43 odsto stanovništva.

Ulaganja ne posustaju. Usred pustinje Abu Dabija gradi se „pametni grad” Masdar, „izvorište” na arapskom. Dizajniran da bude jedan od samoodrživih gradova na svijetu, obezbjeđivaće energiju pomoću solarnih elektrana i elektrana na vjetar. U gradu budućnosti će se sve, od vode do đubreta, premjeravati i posmatrati. Biće to grad zabranjen za automobile, ali će biti opremljen sistemom električnog javnog prevoza.

Predviđa se da će u Masdaru živjeti 40.000 ljudi, dok će još 50.000 svakodnevno dolaziti da radi. I dok kritičari tvrde da je to samo još jedna od zalivskih enklava namjenjena bogatima, šeici to poriču. Debate na društvenim mrežama, koje lagano mijenjaju karakter autoritarne vladavine, uveliko su u toku.

Takav Abu Dabi je planetarni magnet koji privlači jednako berzanske stručnjake sa Zapada, programerske genije, radnike iz Indije i Pakistana, Filipinke kao kućne pomoćnice.

Hoće li Srbija iskoristiti svoju šansu, poslije avio-partnerstva sa „Itihadom” i šeicima koji svoje poslovne odnose zasnivaju na posebnom kodeksu beduinske časti?

Iz hotela me ispraćaju sa poklonom, fudbalskim dresom Mančester sitija. Globalne zone sporta postale su plodno tle korporativnog sponzorstva bogatih kompanija iz Emirata. Najpoznatiji simbol takve, nove ere upravo je Mančester siti.

U posljednje dvije decenije, engleskim fudbalom dominirao je jedan tim iz Mančestera, Junajted. Sala za trofeje Sitija bila je avetinjski prazna. Onda je septembra 2008, jedna delegacija iz Abu Dabija promijenila ne samo Mančester i Englesku već i globalni fudbal. Vlasnik Sitija postao je šeik Mansur bin Zajid el Nahajan, zamjenik premijera UAE. „Itihad” je sklopio ugovor o sponzorstvu vrijedan 610 miliona dolara i Siti učinio jednim od najbogatijih klubova svijeta i posljednjim prvakom Engleske.

Hoću li dres, ali u crveno-bijeloj boji, dobiti kada dođem ponovo? Makar „Itihad” nikada ne sletio na Marakanu.