prevod: Frontal.ba

Dragi naučnici,

Ovo pismo nije jednostavno napisati. Vi znate koliko vas volim, i da sam oduvijek bio vaš ljubitelj.

Želim da znate da ja ne pišem ovo pismo sa mjeseca. I želim da ste toga svjesni, naučnici, u slučaju da ipak niste. Ja ne pišem ovo ni iz robotski otpornog bunkera duboko smještenog u zemljinoj jezgri, ili sa kapetanske stolice nekog svemirksog broad. Ovo pismo je stvoreno na mom četiri godine starom laptopu, tamo u SAD u mojoj recikliranoj stolici iz moje dnevne sobe.

 Ne planiram da vas pritišćem, ali mi smo daleko iznad rasporeda ovdje. Da, znam da radite veoma teško, i zasigurno, vi radite neke odlične stvari. Ali ozbljino? Gdje je moj leteći auto? Gdje je moja tableta besmrtnosti, moja svemirska baza, moj pristupačni  “jetpack”? Nije li ovo 2013. godina? Da li sam možda pobrkao datume? Jer ako ovo jeste 2013. godina zaista, ova “sranja” bi trebala da su stara vijest.

Mi smo trebali da imamo robote do sada. Vi to znate, zar ne? Siri i moj Keurig se ne računaju. Goovrim od pouzdanim, prijateljski nastrojenim robotima-batlerima. Oni su trebali da budu ovdje. Okrenite se oko sebe, naučnici. Da li vidite ijednog ovakvog robota-batlera? Jer ja ne vidim.

Imamo Roomba. I to je to. Roombo nije uopšte zanimljiv. Ne govori, ne donosi, ne crta propast čovječanstva. Samo se zaglavi u istom uglu ispod mog kauča svaki dan i smanji broj obrtaja motora dok ga ne isključim ili će baterija da ode. Ovo nije prihvatljivo.

Ozbiljno, naučnici. Gdje su ti roboti? Zašto se još uvijek kupam sam? Zašto još uvijek moram da rukama gasim svjetlo po stanu? Zašto još uvijek imam fizički napor dizanja viljuške do usta da bih jeo? Možemo li da malo zakotrljamo stvar?

Možda sam isuviše fokusiran na loše stvari. Čuo sam da je posljednja misija na Mars dobro prošla. To je dvino za čuti, čestitam. Iskreno, vrlo impresivno, naučnici. Ali da se mene pita, ja bih se mogao teleportovati na Mars  da uzmem picu za svoju radnu pauzu.

Moje radne kolege i ja bismo stajali oko hladnjaka letećeg tanjira, i ja bih rekao “Da li je iko raspoložen za jedan “mjesečev komad”? A oni bi rekli: “Nah, ne osjećam tanku koricu, ajmo na brzinu do Marsa”. Ovo je bukvalno sve o čemu ja mislim, naučnici. Dobijam nevjerovatno malu količinu učinjenog.

Slušajte. Znam da sam malo grub. Ali da li je zaista previše tražiti malo više budućnosti u mojoj sadašnjosti? Prihvatio sam nedostatak mašine za putovanje vremenom, ali morate mi barem nešto dati. Čipove za mozak, automatsku regeneraciju udova, svjesni frižider, bilo šta.

Samo mi pomozite, naučnici. Bacite mi kosku. Neka bude hologram, ako želite.

Sa ljubavlju

Ja