Dok je sastankom šefova diplomatija Džona Kerija i Sergeja Lavrova u Ženevi američko-rusko dogovaranje o raspletu sirijske krize juče prešlo na konkretan kolosijek – traže se političke forme i tehnički modaliteti hemijskog razoružavanja Bašara el Asada – Moskva je nastavila svoju ofanzivu u kojoj se predsjednik Vladimir Putin predstavlja kao globalni mirovnjak i razuman državnik.

Najnoviji potez je tekst ruskog predsjednika na komentatorskim stranicama „Njujork tajmsa”, koji je neka vrsta otvorenog pisma američkom narodu i političkim liderima zbog, kako objašnjava autor, „nedovoljne komunikacije između naših društava”.

Pojačavajući utisak da je on taj koji je Baraka Obamu izbavio iz političke nevolje, sprečio da doživi politički poraz u Senatu i preduzme u Americi nepopularnu vojnu intervenciju u Siriji, ruski predsjednik je svom američkom kolegi održao i lekciju o međunarodnom pravu, ulozi i značaju Ujedinjenih nacija i, reklo bi se, narugao se „američkoj izuzetnosti”.

Podsjećajući na rusko-američko rivalstvo tokom hladnog rata, ali i na savezništvo u Drugom svjetskom ratu, Putin je poručio da bi, u slučajnu da uticajne zemlje preduzmu vojnu akciju bez ovlašćenja Savjeta bezbjednosti, Ujedinjene nacije mogle da dožive sudbinu Lige naroda. Po njemu, ono što se događa u Siriji „nije bitka za demokratiju, već oružani sukob između vlasti i opozicije u jednoj multivjerskoj zemlji”.

„Malo je zagovornika demokratije u Siriji, ali više nego dovoljno boraca Al Kaide i ekstremista svih boja”, piše Putin.

„Mi ne štitimo sirijsku vladu, nego međunarodno pravo”, konstatuje dalje, a zatim obrazlaže: „Potrebno nam je da koristimo Savjet bezbjednosti UN i vjerujem da je očuvanje zakona i reda u današnjem kompleksnom i turbulentnom svijetu jedan od nekoliko načina da međunarodni odnosi ne skliznu u haos. Zakon je zakon i mi moramo da ga slijedimo, bez obzira na to da li nam se dopada ili ne. A po sadašnjem međunarodnom pravu, sila je dozvoljena samo u samoodbrani ili odlukom Savjeta bezbjednosti. Sve drugo je po Povelji Ujedinjenih nacija neprihvatljivo i predstavljalo bi čin agresije.”

Putin zatim iznosi da „niko ne sumnja” da je u Siriji upotrebljen bojni otrov, ali da sve upućuje da to nije djelo sirijske armije, već opozicionih snaga, kako bi isprovocirale intervenciju svojih „moćnih stranih pokrovitelja”, koji bi se time stavili na stranu fundamentalista.

„Izvještaji da militanti pripremaju novi napad, ovoga puta protiv Izraela, ne mogu da budu ignorisani”, napisao je ruski predsjednik.

On zatim postavlja pitanje da li su učestale intervencije u unutrašnje sukobe u stranim zemljama zaista u dugoročnom interesu SAD jer, kako konstatuje, „milioni širom svijeta na Ameriku sve manje gledaju kao na uzor demokratije, a sve više kao na grubu silu koja koalicije okuplja sa sloganom ’ili ste s nama ili protiv nas’”.

Da se sila pokazala nedjelotvornom i besmislenom, zatim dokazuje na primjerima Avganistana, Iraka i Libije, da bi na kraju poentirao komentarišući ovonedjeljno Obamino obraćanje naciji u kome je iznio argumente za intervenciju u Siriji.

„Moji radni i lični odnosi sa predsjednikom Obamom su obilježeni rastućim povjerenjem i ja to cijenim. Pažljivo sam proučio njegovo obraćanje naciji od utorka i ne bih se složio sa onim što je rekao o američkoj izuzetnosti, konstatujući da to ’Ameriku čini drugačijom’. Izuzetno je opasno ohrabrivati ljude da sebe vide izuzetnim, bez obzira na motive”, napisao je Putin. „Postoje velike i male zemlje, bogate i siromašne, one sa dugom demokratskom tradicijom i one koje još traže svoj put ka demokratiji. Njihove politike se takođe razlikuju. Mi smo svi različiti, ali kad tražimo božji blagoslov, ne treba da zaboravimo da nas je Bog sve stvorio jednakim.”

Reklo bi se da je ruski lider sto odsto iskoristio pruženu mu šansu, ali i da je zvanični Vašington saučesnik u njegovoj novoj ulozi na svjetskoj sceni. Obamin portparol Džej Kerni tako je u srijedu, govoreći o izgledima za uspjeh najnovije inicijative za Siriju, rekao da je ruski ulog u tome njen „prestiž” – što je veliki zaokret u intonaciji, ako se uzme u obzir da je samo prije dvije nedjelje Obama Putina opisao kao „klinca koji se dosađuje u posljednjoj klupi”, dok je Putin šefa američke diplomatije nazvao „lažovom”.

Ima i onih koji smatraju da je ono što se javno govori samo maska kojom se prikrivaju prave namjere dvije sile koje igraju novu partiju geopolitičkog pokera i pri tom mnogo blefiraju, ali to je sada u drugom planu.