Tekst i foto: Mišo VIDOVIĆ

Nije nimalo lako uzvodno „uzgurati“ čamac na „relaciji“ dužoj od deset, a kraćoj od dvadeset kilometara, kako  prošle godine „izmjeri“ jedan  od učesnika, ali pouzdano tvrdim da su on, kao i ostali, odradili ultramaraton bez problema. Važno je učestovati, nije važno pobijediti, vjerovatno će  biti deviza i ovogodišnjeg  ultramaratona, pa sretno i uspješno.

A kako je to izgledalo proteklih godina, može se vidjeti iz fotografija uz ovaj tekst: Polazak je ispred klupskih prostorija u Boriku, gdje  se momci u u opuštenoj atmosferi dogovaraju i vrše posljednje pripreme. Vozi se uobičajenom rutom do Gradskog i Zelenog mosta, pa sve do Mlinova. Na Mlinovima prvo iskušenje,  u čijoj ljepoti posmatrač sa strane može uživati, ali je za onoga u čamcu, potrebno i snage, ali i umještnosti i tehnike, pa i poznavanja „terena“ da ih se savlada. Dogodi se da u želji „pobjede“ nad rijekom i njenim brzacima i bukovima bude i ispadanja iz čamca, ali na kraju svi polože ovaj prvi ozbiljniji test na putu prema  cilju. Slijedi vožnja do Slapa, gdje se čamci na rukama „prebace“, kratak  odmor i nastavak prema kanjonu Tijesno. Iako sam proteklih godina bio u ulozi posmatrača sa obale-uglavnom ih ispratim do Slapa i pokušam što više detalja zabilježiti fotoaparatom, odgovorno tvrdim da  za učesnike ultramaraton predstavlja  svečano finale finala na kraju svake sezone. Za vjerovati je da će tako biti i ove godine, i da će momci iz „Dajak kluba“ na najbolji mogući način završtiti i ovu sezonu.

Elem, podsjećanja radi svojevrsni ultramaratom prije dvadeset i tri godine (1990.) organizovala je i  grupa Banjalučana, takođe istinskih ljubitelja Vrbasa. Sve je to snimljeno i kasnije „pretvoreno“ u dokumentarni film „Dajakom u kanjon Vrbasa“, autora Dževada Jakupovića i Faruka Priliplije. Takođe, mladi kolega novinar RTRS-a Igor Ninković, jedne godine sa kamerom u čamcu, od početka do kraja, pratio je momke iz „Dajak kluba“ na njihovom ultramaratonskom pohodu, i nastala je je takođe jedna dokumenatarna priča. Svakako da ovdje treba pomenuti još jednog mladog kolegu - Sinišu Žigića, koji je 2007. godine realizovao vrlo zapaženu dokumentarnu priču „Zapisano dajakom“. Naravno, unazad nekoliko godina i druge kolege novinari i snimatelji bilježili su, ne samo događanja u i oko ulatramaratona, nego i sva druga obilježja i „biografije“  vrbaskog dajak čamca. Osim domaćih, video-priloge su snimale i emtiovale i tv-kuće iz regiona, ali i šire, a u novinskim arhivama ostaće i brojni tekstovi i članci. Ovom prilikom pomenućemo da vrbaski dajak čamac ima i „svoje“ dvije knjige: “Dajak-vrbaska lađa“, autora dr Mirze Biščevića i „Dajak čamac simbol Vrbasa i Banja Luke“, autora Vojislava Alvira. O ovim publikacijama svakako će biti više riječi u narednim nastavcima  rubirke.

"Čamac je način života. To nije ni simbol, ni suvenir, on se živi", ustvrdio je svojevremeno banjalučki fotograf  Sloboda Rašić-Bobara.

Prije tri godine  priredio je izložbu “Dajak – Vrbaski čamac”. Ovom dokumentarnom izložbom Rašić je kroz veliki broj fotografija “ispričao storiju” o čamcu. Čamac je, istakao je Rašić, motiv njegove originalne fotografije i ono što ga je navelo da napravi izložbu jeste što je čamac način života u Banja Luci i tradicija. Prvu fotografiju čamca Rašić je “uslikao” prije više od trideset godina, a kuriozitet izložbe bio je taj što je u muzej gdje se održavala izložba  “dovezao” i postavio pravi čamac! On je zahvaljujući  pomoći pojedinih prijatelja i zaljubljenika u čamce i Vrbas, svojevremeno napravio nekoliko “malih” čamaca, maketa, ali i oni  su i na svoj način originalni. Istina, Rašićevi čamci-makete nisu “sposobni” da se nose sa vrbaskim brzacima i bukovima, pa ni da “voze” ultramaraton, ali su svakako  dokaz da Banjalučani ne zaboravljaju svoju tradiciju. I dok se momci iz “Dajak kluba” u trenutku dok nastaje ovaj tekst vjerovatno pripremaju za još jednu “turu” prema kanjonu Tijesno (o čemu će  biti pravovremene informacije), završio bih ovaj tekst riječima koje je zapisao Banjalučanin Muho Pašalić:

            “…Pjesma Vrbasa je ljeti obogaćena sa reskim udarcima štice o kameno dno Vrbasa. Štica ili željezni vrh dajaka, montirala se na kraju dajaka, dugoj motki, štafli kojom su se gurali čamci kroz brzake i tihe Vrbasa. A jedan od najpoznatijih graditelja tih čamaca Hakija Ljubović, je običavao reći za te ljepotane da su kao vrbin list na vodi. Na tim vrbinim listovima su u vrhu često sjedile mnoge banjalučke ljepotice, dajakaši bi imali običaj reći da bi im čamac ljepše izgledao…"