piše: Mišo Vidović

I dok  provjeravam foto-aparate (valja puno toga zabilježiti), pogled preko ograde bašte „konstatuje“ da se približava Ibrahim Kršlak-Krle, u čamcu „Castra“. Prije nego što ću se sjetiti da  pitam  „Krle može li do Zelenog mosta“, njegov pogled sve govori: Ulazi....

I dok nekadašnji višestruki šampion u trci čamaca, sa 74 godine, još uvijek majstorski „siječe“ Vrbas, „okidam“ nekoliko  fotografija - poslaću ih  njegovom sinu Harisu. Nastavlja tradiciju, unazad nekoliko godina dio ljeta  provode na Vrbasu, „ druži“ sa se čamcem napravljenim u radionici braće Zamolo, Andreja i Daria. Njih dvojica nastavili tradiciju oca Tončija, prave čamce, a Andreja dosada još niko  nije skinuo sa šampionskog trona. Dvostruko zadovoljstvo - vozi me nekadašnji šampion u čamcu koji su pravile i ruke sadašnjeg šampiona!!!

Kod Zelenog mosta prelijepa „gužva“ - blizu dvadeset čamaca, a raja pomalo nestrpljivo, ali u redu,  čeka na mjesta u čamcima da ih provozaju članovi Dajak kluba. Nije bila protekcija, ali je „presudilo“ što se Aleksandar Vranješ i ja znamo godinama, odrastali na ovoj plaži, pa me „stavlja“ u čamac kako bi uradio što bolje fotografije. Upeklo, „mozak da proključa“ primjeti neko , ali red se ispred „štanda“ Dajak kluba ne smanjuje - svi hoće da se provozaju, a momci iz kluba ne posustaju. Svako je dobio priliku za  jedan „đir“ po Vrbasu,  zahvaljujući njihovoj vještini. Na obali Ibrahim Kršlak-Krle ne krije zadovoljstvo.

-Mogu da pohvalim jednog momka, njegovu porodicu i njegovu cijelu ekipu koji su ovo probudili  jer je došlo do mrtvila, i ja kao veteran, mogu da primjetim da se Vrbas probudio, što mnogi kažu da je to biser i dragulj Banja Luke. I kada se Banja Luka spominje treba prvo pomenuti Vrbas, pa onda Banja Luka, i ovu porodicu Zamolo, na čelu sa Andrejom i njegovom ekipom koji su ovo organizovali - kazao je Ibrahim Kršlak-Krle i ističe „da nije njega i da je naslijedio od svog oca (Tonči Zamolo.op,aut)  da pravi čamce ne bi bilo ovoliko čamaca“. A Krle u jednom trenutku ne može, a da ne konstatuje da „za njegove 74 godine nije bilo više čamaca, i sada se budi interesovanje omadine što je najvažnije, za jedan od najzdravijih sportova“.

Podršku ovim riječima daju i Zlatko Hači Kivač, ovogodišnji pobjednik u trci veterana, ali i  profesor Vojislav Alvir, autor fotomonografija,  »Dajak čamac, simbol Vrbasa i Banjaluke«. Ovako nešto  nije moglo proći  bez fotografa Slobodana Rašića-Bobare, nemuorno „troši“ fotoaparat da zabilježi sve što se događalo, a nije mu smetalo ni što je u pantalonama ušao u Vrbas!

Opet „protekcija“: U čamac me „stavlja“ Jasmin Zemić, takođe odrasli zajedno i godinama se družili u istoj raji. Ovaj nekadašnji fudbaler FK „Naprijeda“, uspješno se nosio sa protivničkim odbrambenim igračima, ali isto uspješan je i Vrbasu i u čamcu.

I dok vožnja ide do „Alibabe“, obnavljaju se zajedničke lijepe uspomene na mladost i vrijeme provedeno na obalama naljepše muške rijeke na svijetu.
A tog 4.avgusta na Vrbasu i u čamcima bili su i i vrijedni  entuzijasti iz Dajak kluba, momci koji vole svoju rijeku i svoj grad, uspješno  nastavljaju i čuvaju  ovu autohtonu banjalučku tradiciju, na čelu sa prvim među jednakima, Andrejem Zamolom: Boris, Peđa, Nebojša, Dragan, Igor, Miloš, Marko, Ajdin, Armin, Darko, Pedja, Andrej, Lazar, Siniša...Izvinite momci ako sam koga zaboravio, nije namjerno...Oprostite još jednom...Ali, nadam se da se nećete  naljutiti, jer moram pomenuti i jednu mladu damu ....Maja Stanić reče da je od vas, od svojih drugova,  iz Dajak kluba vidjela kako vozite, pa i odlučila da i ona pokuša...“Imam još malo problema sa brzacima, ali biće dobro“, poručila je Maja.

A ljepota Vrbasa i čamaca, njihova gracioznost na vodi, oduvijek je bila o inspiracija umjetnicima. Pa i Slobodanu Rašiću-Bobari: Svojevremeno priredio  izložbu „Dajak – Vrbaski čamac“. Prvi čamac koji je fotografisao bio „Rimski 1979“. Od tada više stotina fotografija čamaca „zauzima“ prostor u njegovoj arhivi:

„..Obično se čamcu da ime po nekoj djevojci ili po nekom mitu, a ovaj me privukao zato što je baš po tome, po imenu,  bio drugačiji  od drugih. Čamac je  zaista nešto posebno, nešto izvanredno. Majstori, ljudi koji ga prave su posebni umjetnici. Oni se naročito trude oko izrade njegovog špica - pramca koji je načinjen od bagrema, izrađen od jednog komada u prirodnoj boji i predstavlja maštu i estetiku majstora stolara...“

Banjalučki pjesnik Jovan Joco Bojović nije samo poznat po  predivnim  stihovima i mislima, nego po tome da je je bio jedan od najboljih kada je trebalo o čamac „ ustjerati“ uz vrbaske bukove i brzake. Proveo je  četrdesetak godina na Vrbasu i da je „dajakom gurao čamac uz bukove naše plahovite rijeke“. Još uvijek kod Banjalučana ne blijede sjećanja  na njegov čamac „DAG“, pa je jednom prilikom poručio kako se „ni  našim elegantnim čamcem ljepotan Vrbas se ne može osvojiti bez truda i vještine“, ali i da je „veslom veslao, a dajakom dajačio“.

(Fotografije:Mišo VIDOVIĆ/Dajak klub)