piše: Mišo Vidović

I pored „određenih problema“, raja se i dalje uredno „odaziva“  na vrbaske plaže: Dobar dio  (ne) izlazi iz vode (a i što bi kada je vani u jednom momentu „prešlo“  četrdeset), drugi neumorno „špartaju“ čamcima po Vrbasu. Ima ih koji spajaju ove dvije kombinacije. Ništa manje nije ni onih koji se tek toliko umoče da ih ne „opali“ sunce, pa se vraćaju partijama remija ili šaha u hladovini, „kibicujući“  lijepe i šarmatne sugrađanke kako „hvataju boju“...

Ne treba zaboraviti ni meraklije koji u još „dubljoj“  hladovini pijuckaju i meze, a između gutljaja i zalogaja, „prave dogovor“ ko će otići po novu turu piva...I svi kao da vele: Hvali more, drži se Vrbasa... Tako su, što se „golim“ okom moglo primjetiti, Banjalučani  nastavili da ignorišu one famozne  table sa natpisom da je „voda opasna  za zdravlje i nije za kupanje“, pritom zanemarujući i činjenicu  o (ne)uređenosti vrbaskih obala i plaža.

I tako Vrbas i dalje teče, Banjalučani se i dalje okupljalju na njegovim obalama i plažama, a nedavno je održana i manifestacija „Ljeto na Vrbasu“, po šezdeseti put. Iako je za proteklih šezdeset godina mijenjala ime, za mnoge Banjalučane ona je bila i ostala „Karneval na Vrbasu“, kakav je bio njen prvobitni naziv. Skokovi sa Gradskog mosta, trke vrbaskih dajak-čamaca, preplivavanje Vrbasa, takmičenje neobičnih plovnih objekata, trke kajak-kanua, bile su sastavne discipline ove manifestacije.

Prije  svega to je bilo i ostalo druženje Banjalučana  sa svojom rijekom. Ako se vratimo  u osamdesete godine, prelistavajući već pomalo požutjele novinske tekstove, stoji podatak da se tokom ove  manifestacije znalo  okupiti i po nekoliko hiljada posjetilaca.

...Manifestacija „Susreti na Vrbasu 86“ još jednom je uspješno pokazala i dokazala svrhu svog postojanja – druženje na odskora zaboravljenim obalama Vrbasa. Već od ranih jutarnjih sati u nedjelju su cijele porodice počele dolaziti na plažu kod Gradskog mosta da zazumu što bolje mjesto za gledanje karnevala, ali i za sunčanje , kupanje, teferič“, zapisao je reporter banjalučkog „Glasa“, Davorin Reljić.

Nije ova manifestacija bila predmet interesovanja  samo medija sa sjedištem u Banja Luci. I mnogi mediji iz bivše Jugoslavije - novine, magazini, časposi , pa i televizijske stanice izvještavale su sa „Karnevala na Vrbasu“ i „Susreta na Vrbasu“, pažljivo prateći sva dešavanja u i oko Vrbasa.
Evo kako je 1988. godine u zagrebačkoj „Areni“, novinar ovog lista Slavko Podgorelec, počeo svoju reportažu „Zelenom ždrijepcu u pohode“:

 ...“Pridružimo se svi Vrbasu, ždrijepcu u trku, na njegovom karavanskom putu kroz naš lijepi grad Banja Luku - uzviknuo je  pjesnik Joco Boković, na 35.jubilarnim (i dosad najmasovnijim i najuspješnijim ) Susretima na Vrbasu 88...Bila je to manifestacija sporta i kulturnih ostvarenja, ali i snažne ljubavi  prema rijeci koja je ovdašnje ljude oduvijek spajala i na obalama koje su izgradjivali mnoge moralne vrijednosti. A rijeka se pokazala u svoj svojoj  ljepoti, porubljena đerdanima žalosnih vrba i jablana u sjeni kojih se toga dana sklonilo oko 35.000 ljudi...“

A iako su i tih godina skokovi sa Gradskog mosta i trka vrbaskih dajak-čamaca bili centralni dogadjaji, ne treba zaboraviti ni da su okupljeni , takođe sa pažnjom pratili (i uživali) u defileu-izboru najboljeg (najzanimljivijeg) neobičnog plovnog objekta.

Prema sjećanju mnogih Banjalučana, jedne godine Asim Husedžinović-Brka i  Sejo Kulenović-Kuka, su napravili splav od dva bureta, na kojima su bile daske sa metalnim  dijelom na kojima je bio montiran ražanj(!) sa janjcem koji se pekao i ovaj plovni objekat je osvojio prvu nagradu.

Bilo je i komičnih situacija: Pojedini  plovni objekti tek što bi prošli „cilj“ i stigli pred žiri koji je trebao dati ocjene za „umjetnički dojam“, znao je doživiti „brodolom“!!! No, to i nije bio nekakav problem za „autore“ i vlasnike plovnog objekta - problem se pojavio tek kada je trebalo iz Vrbasa, naprimjer, izroniti gajbu piva  i drugu  vrstu „logistike“, neizbježnog dijela plovnog objekta bez kojih se nije moglo „pustiti“ niz vodu.

Istina, ove, kao i prethodnih godina  u takmičarskoj konkurenciji nije bilo neobičnih  plovnih objekata - nadamo se da će uskoro  ponovo proraditi  domišljatost i originalnost Banjalučana. Skakala se „banjalučka lasta“ sa Gradskog mosta, bile su i trke čamaca, a na jednoj od  društvenih mreža, Banjalučanin  Josip Tica Brnić , prisjetio se da su „nekada prije pola vijeka mnogi tadašnji  mladi su vozili čamce,  i kada mladić  krene sa učenjem  voženja  čamca  prvi ispit uzgurati uz Veneciju,  drugi Halil , treći Ada niže Rebrevačkog mosta, pa dolazi Prvi i Drugi Mlin, Sitari”, i ističe:

…Onda je  mogao da se hvali da je čamdžija. Mnoge  tadašnje djevojke su vozile čamce, skoro kao mladići, a tadašnji čamci  i današnji, to je kad bi uporedio teretni auto i mercedes … Bili su masivni , a dno je sa  donje strane puno katrana i mnogi su propuštali i vodu,  ali to

je bilo najsretnije doba života  naše generacije… Ovi čamci  nemaju motore, ipak su  brzi kao da ih imaju, pokreće  ih ljubav prema Vrbasu  i čamcu sa dajakom…

(foto: Mišo Vidović)