Oko 76 miliona američkih “baby boomers” (rođenih neposredno nakon Drugog svetskog rata) odrasli su tokom Hladnog rata, kada je veliki strah od nuklearnog oružja prožimao svakodnevni život – od školskih vježbi do pravljenja skloništa u kućama. Onda je tokom 1980-ih u vrijeme predsjednikovanja Ronalda Regana (Reagan), imajuću u vidu i velike antinuklearne demonstracije, u pregovorima sa Sovjetskim Savezom drastično smanjen nuklearni arsenal dvije supersile.

Međutim, tužno je da je takva inicijativa u zastoju. Dio razloga je strah od nuklearnog oružja koje posjeduju drugi: Džordž Buš (George W. Bush) je iskoristio strahove od nuklearnog oružja da bi opravdao invaziju na Irak 2003. Većina kandidata Republikanaca za predsednika SAD izjavljivala je prošle godine da bi radije ratovali sa Iranom nego da mu dozvole da dođe u posjed atomske bombe.

Postoji takođe mala grupa ljudi koja žarko vjeruje u nuklearno oružje. Da bi izdejstvovao usvajanje novog sporazuma sa Rusijom o smanjenju nuklearnog oružja 2010. godine (START), predsjednik Obama je morao da obeća da će potrošiti 185 milijardi dolara za modernizaciju nuklearnih raketa i sistema za njihovo lasniranje u narednih 10 godina, što potvrđuje da još uvijek postoji snažna podršku ovom oružju. To se može objasniti sa pet veoma uvriježenih mitova.

Prvi mit je da je nuklearno oružje promijenilo tok Drugog svjetskog rata.  Ako ostavimo po strani pitanje moralnosti odluke SAD da bace bombe na Hirošimu i Nagasaki, nova istraživanja istoričara Tsuošija Hasegave i drugih naučnika pokazuju da se Japan predao ne zbog američke akcije već zato što je Sovjetski Savez napustio neutralnu poziciju i uključio se u rat protiv njega.

Šezdeset šest japanskih gradova je već bilo uništeno od konvencioalnog oružja, tako da dva dodatna razorena atomskom bombom nisu predstavljala veliku razliku. Pravdanje predaje bačenom atomskom bombom je bilo podesno i za japanske lidere, jer im je to omogućavalo da pripišu poraz “čudesnom” oružju.

Drugi mit se odnosi na masovno uništenje. Međutim, time se ne pobjeđuje u ratu, kao što je to moguće ubijanjem vojnika. Nijedan rat nije dobijen samo ubijanjem civila. Opsada Lenjingrada od 1941 do 1944. godine nije odvratila sovjetske lidere od borbe protiv Hitlera, kao što nije bombardovanje Drezdena 1945. primoralo Njemačku da kapitulira. Sve dok vojska ima šanse da pobjedi, ratovi se nastavljaju.

Treći mit se tiče pouzdanosti nuklearnog odvraćanja (deterrence). Mnogi lideri su preuzeli rizik i ponašali se agresivno tokom nuklearnih kriza. Predsjednik SAD Džon Kenedi  (John F. Kennedy) i njegovi savjetnici su znali 1962. da blokadom Kube rizikuju nuklearni rat.

To su pomenuli kao mogućnost 60 puta dok su razmatrali različite opciije. Međutim, odlučili su se da djeluju. Pobornici upotrebe ovog oružja mogu da tvrde da nijedna nuklearna kriza nije prerasla u nuklearni rat, što je potvrda efikasnosti strategije odvraćanja. Međutim, time redefinišu svoje ciljeve.

Prvobitno se smatralo da će nuklearno oružje osigurati uspjeh u pregovorima, spriječiti bilo kakav napad – konvencionalni ili nuklearni – i omogućiti zemljama da sa nuklearnim kišobranom zaštite svoje prijatelje.

Treba odbaciti i argument o nuklearnom kišobranu. Ako Velika Britanija, kao zemlja sa nuklearnim oružjem, nije mogla spriječiti napad na svoja udaljena ostrva, kako onda koncept odvraćanja može onemogućiti vojni udar na druge države?

Četvrti mit odnosi se na dugi mir. Ističe se, naime, da odsustvo nuklearnog rata od 1945. znači da je atomsko oružje “očuvalo mir”.

Ne bismo letjeli avionom za koga nadležni tvrdi da posjeduje uređaj koji sprečava bilo kakav mehanički kvar - što bi se pokazalo na jednogodišnjem primjeru 100 tako opremljenih aviona bez ijedne nesreće – a onda odjednom prekinu sve inspekcije i opravke i odluče da se isključivo oslone na te nove uređaje.

Posljednji i najtvrdokorniji mit se tiče nepovratnosti procesa. Kada god idealisti saopšte da žele da zabrane nuklearno oružje, takozvani realisti uzvrate: “Ne možete vratiti nuklearnog genija u bocu”. Tačno je da nijedna tehnologija nije ukinuta, ali je vremenom prestala da se koristi (probajte da dobijtete tehničku podršku za bilo koji uređaj stariji od tri godine). Razni uređaji nestaju jer bivaju zamijenjeni modernijim tehnologijama ili jednostavno nisu bili dobri. Ovde nije riječ o tome da se nuklearno oružje ukine, već da li je korisno, a što je upitno, imajući u vidu da ga niko nije upotrebio u posljednjiih 67 godina.

Ne žele svi nuklearno oružje. Većina ljudi nije primjetila da je 12 zemalja ili odustala od nuklearnih programa, demontirajući postojeće oružje – kao što je to uradila Južna Afrika početkom 1990-ih, ili prepuštajući ga drugim zemljama, poput Kazahstana nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991., kada je Rusija preuzela njegov nuklearni arsenal. S druge strane, samo devet zemalja ima nuklearne glave (SAD, Rusija, Britanija, Francuska, Kina, Indija, Izrael, Pakistan i Severna Koreja).

Francuska, a ne Izrael, vjerovatno je poslednja zemlja koja bi se odrekla nuklearnog oružja, jer joj ono pomaže da sačuva imidž svjetske sile. U svijetu bez nuklearnog oružja, Francuska bi bila samo zemlja osrednje snage sa bogatom kuhinjom. Stvarna vrijednost nuklearnih bombi jeste u njihovom statusnom simbolu, a ne kao oružja za praktičnu upotrebu. 

SAD i druge nuklearne sile moraju da postupno ukidaju nuklearno oružje, ali to neće biti lako. Mnogi lideri imaju veoma malo interesa da se odreknu moći – stvarne ili zamišljene. Svaki sporazum mora da uključi strogu inspekciju i  opsežne zaštitne klauzule. To iziskuje da se sve zemlje sa nuklearnim oružjem angažuju u komplikovanom diplomatskom procesu.

(Radio SE/Frontal)