Kolonisti u Vojvodini nakon Drugog svjetskog rata i danas, kada u Vojvodini živi bar jedna trećina nekadašnjih stanovnika Hrvatske i Bosne i Hercegovine ili njihovih potomaka

Sredina XX. vijeka, tog kratkog stoljeća ekstrema i sudara ideologija, donijela je na ovim prostorima pobjedu antifašizma, ali i jad i čemer spaljenih sela i gradova i plač nad stotinama hiljada mrtvih i unesrećenih. Bilo je to vrijeme velikog pokreta stanovništva, s područja Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, gdje je mrtvih bilo najviše i gdje su vladali glad i siromaštvo, krenuli su u tim „vlakovima bez voznog reda“ bivši partizani i preživjeli svjedoci okupacije i bratoubilačkog rata, u plodnu Vojvodinu, iz koje je, pak, iseljavana njemačka i ponešto mađarska narodna zajednica, označene kao najveći krivci za kolaboraciju s nacistima i okupatorima. Bilo je to vrijeme plemenite nade, ali i vrijeme brutalne strogosti, u kojem su vrata do vrata stanovali život i smrt i kada se pjevalo i strijeljalo u isto vrijeme. Bilo je to vrijeme kada je za mnoge napaćene počinjala neka nova budućnost, ali za mnoge proglašene sumnjivima bio je to bio put u neku potpuno neizvjesnu sutrašnjicu. Te kolone pobjednika i poraženih, koje su se mimoilazile, bile su praćene pod budnim okom Komunističke partije, koja se bez milosti željela obračunati s fašizmom ili onim što je od njega ostalo, ali i s „klasnim neprijateljem“ – vlasnicima tvornica, veletrgovcima i kulacima, koje je po učenju naučnog socijalizma trebalo po kratkom postupku baciti na „đubrište historije“.

"Bilo je to vrijeme plemenite nade, ali i vrijeme brutalne strogosti, u kojem su vrata do vrata stanovali život i smrt i kada se pjevalo i strijeljalo u isto vrijeme"

O tim drakonskim političkim odlukama u Vojvodini dosta dobro govori knjiga vojvođanskog novinara Dimitrija Boarova „Vređanje močvare“ u kojoj on na jednom mjestu kaže: „Vojvodina jeste bila opasno provincijalna i malograđanska, sve dok nismo belodano videli da je i malograđanština mnogo bolja od barbarstva“. Tako je ta romantična slika vojvođanske beskrajne ravnice sa zlatnim poljima žita i suncokreta, bila sredinom četrdesetih obrubljena mračnim ramom nemilosrdne osvete pobjednika i revolucionarne tvrdoglavosti da se preko noći sve okrene na glavu i pravi neko sasvim novo društvo. U takvim nimalo nježnim vremenima desetine hiljada ljudi krenuli su iz Hrvatske sa svojim ubogim zavežljajima i nešto pogače, uramljenim bračnim fotografijama ili kakvom jednostavnom alatkom iz starog kraja, u novu postojbinu, ravnu, blagorodnu i potpuno nepoznatu – Vojvodinu. „Seljak ne napušta svoju njivu i svoje ognjište ako ga baš nije zadesila neka teška muka ili ako s te zemlje nije silom otjeran“, kaže stara narodna mudrost. Seljaci iz krševite Dalmatinske zagore nikada ne bi mijenjali svoj suri kamen i ledeni vjetar s krševitih planina za bilo što drugo, jednako kao ni stanovnici Like, Banije i Korduna, ali oni su ipak napustili to malo sirotinje što su imali jer su – morali. Mnogi su sa sobom u džepovima nosili kamenje iz bivšeg života a mnogi su ga i oplakali. Teško je riješiti tu kvadraturu kruga, o svim razlozima te „osme ofenzive“ i velike seobe stanovništva, ali je činjenica da su glad i smrt carevali u njihovoj staroj postojbini te da je tu novu i zemljom plodnu domovinu, koja je zbog rata i politike opustjela, trebalo naseliti. Milom a ponekad i silom. Bilo je naime onih kolonista koji su hrlili u Vojvodinu i preko reda, ali i onih koji su se razočarani vraćali ali su ponovno prisilno upućivani u te iste vlakove bez voznog reda.

"Seljaci iz krševite Dalmatinske zagore nikada ne bi mijenjali svoj suri kamen i ledeni vjetar s krševitih planina za bilo što drugo, jednako kao ni stanovnici Like, Banije i Korduna, ali oni su ipak napustili to malo sirotinje što su imali jer su – morali"

Stih pjesme koji su Kordunaši pjevali u to vrijeme, kompleksan je ali i rječit: „Željeznico pusti dima dosta, da ne vidim đe mi Kordun osta. Kad se sjetim Gradine planine, zaboravim pola Vojvodine.“ Možda se radilo i o nekoj vrsti etničkog inženjeringa – danas se to vjerojatno smije pitati – jer, i do dana današnjeg svjedoci smo sličnih procesa u svim ovim našim tužnim krajevima. Kako se poslije Drugog svjetskog rata u tim beskrajnim kolonama uglavnom radilo o ljudima srpske nacionalnosti, možda je tada jedina vladajuća partija procijenila da je trebalo napraviti balans nacionalne prisutnosti, i tu i tamo. Povjesničar Milivoj Bešlin tako kaže da je u prvom valu kolonizacije između avgusta 1945. i jula 1947. u Vojvodinu naseljeno 225.000 ljudi u 114 mjesta, od toga 72 posto Srba, 18 posto Crnogoraca i oko pet posto Makedonaca i ostalih. U toj boljševizaciji, kako smatra Bešlin, došlo do određene „srbizacije“ Vojvodine, kako bi se popravila krvna slika ove pokrajine. Dok jedan od najpoznatijih jugoslavenskih demografa, Svetozar Livada, smatra da je kolonizacija bila prijeko potrebna iz socijalnih razloga golog preživljavanja, univerzitetski profesor iz Kikinde, dr. Spasoje Grahovac, koji se godinama bavio kolonistima, uvjeren je da su u doseljavanju Srba u Vojvodinu veoma bili bitni i politički motivi. „Onima koju se želeli da u Hrvatskoj i BiH bude što manje Srba sigurno nije bilo krivo što oni odlaze, naprotiv. Istovremeno, najsigurnije je bilo opustele granične pojaseve prema Rumuniji i Mađarskoj popuniti Krajišnicima u čiju lojalnost država nije imala razloga da sumnja“ – kaže Grahovac.

"Danas u Vojvodini živi bar jedna trećina nekadašnjih stanovnika Hrvatske i Bosne i Hercegovine ili njihovih potomaka"

Kako bilo, nakon organiziranih valova kolonizacije, od 1945. pa sve zaključno do 1952. godine, doseljavanja u Vojvodinu iz siromašnijih krajeva bilo je sve do 1968. godine, u otprilike istom broju kao i u prvim godinama poslije rata, pa kada se tom broju pribroje i one desetine hiljada izbjeglica iz Hrvatske nakon rata 1991-1995. onda se može reći da danas u Vojvodini živi bar jedna trećina nekadašnjih stanovnika Hrvatske i Bosne i Hercegovine ili njihovih potomaka. Gdje i kako žive ti potomci nekadašnjih kolonista danas? Uputili smo se stoga u područje oko Sombora, gdje je kolonista bilo najviše, za početak u selo Čonoplju.

Spomenik poginulim Kordunašima u II. svjetskom ratu u glavnoj ulici Čonoplje, na kojem piše: „Pali su da naš san jednom zauvek procveta, i ovde na ovoj stopi sveta – u znak sećanja na 259 poginulih boraca i 291 žrtava fašističkog terora – građani Čonoplje“

Odmah treba reći da Vojvodina i njena sela i gradovi danas više ne izgledaju onako kako su izgledali do samo prije tridesetak godina. Te atmosfere masovnih seoskih radova, s desetinama kombajna i stotinama seljaka na poljima, tih vitalnih salaša i kako kaže Đorđe Balašević, „konja vranih i u karuce upregnutih čilaša“, više nema. Karakteristični splin vojvođanskih dvorišta, u kojima su se miješali mirisi prepunih ambara, prezrelog voća i vonj stoke u stajama i na pašnjacima, zamijenjeni su danas smrtonosnom privatizacijom koja je uništila stare odnose i tradicionalne vrijednosti, zamijenjeni su sivilom autoputova i rogobatnim trgovačkim centrima, kao i ogromnim firmama od stakla i betona, s inozemnom adresom.

Tako nam naš domaćin, rodom iz Čonoplje, porijeklom od roditelja s Korduna, kaže kako je nekada u ovom selu sve vrvjelo od posla i ljudi po ulicama, a danas je u selu „više mrtvih nego živih“. Starih više nema a mladi su otišli – u veće vojvođanske gradove ili u Australiju.

Groblje u Čonoplji, iz četiri dijela: njemačko, mađarsko, jevrejsko i srpsko

I kroničar ovog kraja, pokojni novinar Đuro Kukić, u jednom zapisu spominje da Čonoplja danas, iako u selu ima oko četiri hiljade stanovnika – djeluje pusto. „Nekad, nedeljom pre deset, bila je velika gužva u centru sela. Ritual je uglavnom bio sledeći – kupe se novine pre deset, potom se ide na utakmicu, pa na kafu, piće i na zabavu poslepodne u Vatrogasni dom, gde bi se skupilo i po trista ljudi. Danas u tom Vatrogasnom domu može da se zatekne samo kelner i jedan gost…selo je opustelo“, zapisao je o Čonoplji Kukić.

Natpis u Muzeju Čonoplje koji za Čonopljance ima veliko simbolično značenje

A kako je bilo na početku? Prva grupa kolonista stigla je u Čonoplju 21. novembra 1945. u sivo jesenje jutro, nakon 13 dana putovanja, ne samo tim vlakovima bez voznog reda nego i seljačkim kolima s konjskom zapregom, na koja je bilo natovareno i staro i mlado i nakrcana sva sjećanja iz starog kraja. Putovalo se zapravo tri dana duže jer se kolona samoinicijativno zaustavila u Šidu zato što se među tvrdim krajišnicima pronio glas da je tamo gdje idu nezdravo područje s lošom vodom i zrakom punim prašine. Ta bojazan nije bila bez osnova, što će se pokazati ubrzo kasnije: bolest koja je dočekala koloniste bila je tuberkuloza, koja je u to vrijeme kosila bez milosti i bez reda, a na tu zaparu i „vazduh koji se ne miče“, kao i na tu vojvođansku „žutu vodu“ punu sumpora, kolonisti se valjda nisu priviknuli ni do danas. Demografska aritmetika je u to vrijeme izgledala tako da je u Čonoplju naseljeno oko pet hiljada Kordunaša, kao i u susjedno selo, Kljajićevo, nazvano po kordunskom narodnom heroju Milošu Kljajiću, koje je do 1945. nosilo njemački naziv, Kernei i bilo je uglavnom naseljeno Nijemcima i Mađarima. Sela u blizini, koja smo također obišli, Stanišić i Riđica, bili su naseljeni ljudima iz Dalmacije, odnosno Dalmatinske zagore (Bitelić, Đevrske), bivši stanovnici Gračaca stvorili su Bački Gračac u općini Odžaci, u Apatin su stizali Ličani, u Prigrevicu pokraj Sombora Banijci…

Život je morao ići dalje i kolonisti su tu svoju novu postojbinu morali hoćeš-nećeš prihvatiti. Kako su ti doseljenici iz Hrvatske preživljavali prvih mjeseci u novoj sredini? Da bi uopće stali na noge, kolonisti su zdušno pomagali jedni drugima i to se bile te spasonosne „mobe“ kada sav komšiluk dođe i pomaže da se podigne kuća ili čardak. Stari običaj koji je danas praktički nestao bio je u tome da kada su se u Čonoplji na primjer zidale kuće, prije stavljanja crepa na krov, na grede se stavljala veća grana drveta i na njoj su bili okićeni ručnici, flaše pića, košulje. To su bili pokloni domaćina za majstore koji su učestvovali u izvođenju radova. U egzistencijalnom sastavljanju kraja s krajem živjelo se dosta od boračkih penzija, objašnjava nam naš vodič, a ti bivši gorštaci u najboljoj dobi, naviknuti na ovce i planinske pašnjake, nisu znali šta bi započeli na tim pustim i njima nepoznatim oranicama i jedva su dočekali da postanu – tvornički radnici. Jer, i revolucionarni režim nije više preferirao seljake s dva jutra zemlje, male obrtnike i porodične dućane na uglu – taj, kako su govorili, „sitno sopstvenički interes“ – već su to bili proleteri, industrija i radničku klasa. Bio je to epohalni iskorak, dobar ili loš, od seljaka prema industrijskom radniku. Zato neuspjeli eksperiment u Vojvodini s utjerivanjem vlasnika zemlje u poljoprivredne i radne zadruge, od 1948. do 1952. godine, nije toliko pogodio te bivše Banijce, Kordunaše i Dalmatince, kao što je pogodio domoroce, „Lale“, jer ti pridošli kolonisti niti su posjedovali zemlju niti su za nju bili naročito zainteresirani. Stoga je čarobna riječ u Čonoplji bila – Farbara, tvornica usred sela za farbanje tekstila. Zapošljavala je u šezdesetim i sedamdesetim godinama i po šesto radnika – ukupno je bilo zaposleno skoro 1.400 mještana – što je za poljoprivredno selo od oko šest hiljada stanovnika bilo pravo čudo i nije bilo kuće u Čonoplji u kojoj nije bilo nekoga tko nije radio u Farbari. Legenda kaže da kada je u kasnim četrdesetima Farbara ponovo počela da radi, ona se sastojala od dvije kategorije ljudi, od radnika Kordunaša koji često nisu bili dovoljno kvalificirani ali, izašli iz rata, bili su podobni, te od inženjera, zaostalih iz prošlog režima koji su bili – sumnjivi. Ironija politike bila je u tome da su ti inženjeri iz Farbare često završavali u zatvoru kao nenarodni elementi a onda su ti „podobni“ radnici, bivši partizani s Korduna, dolazili pred zatvor da mole vlast da ih puste na slobodu jer Farbara bez tih inženjera nije mogla da radi. Muka i trud, vjera u druga Tita i socijalizam, podizanje djece i nada da će oni bolje proći nego njihovi roditelji, održavala je sva ta kolonistička sela i male zajednice običnih ljudi. Razglednice iz starih dana, na kojima brkati djedovi djeluju strogo, a njihove žene u narodnim nošnjama zabrinuto, dok njihova već poodrasla djeca sjaje razdragano uz prvi motor ili diplomu tekstilne škole – pokazuju da je taj poslijeratni život kolonista u idućim decenijama zadobio kakvu-takvu sigurnost, ritam i smisao.

Spisak doseljenih Kordunaša u Muzeju Čonoplje, važan fakt o kolonistima iz Slunja

A onda su došle devedesete, raspad socijalističke Jugoslavije, korupcija, kriminal, ratovi i u Vojvodini – nove izbjeglice. Nakon „Oluje“ 1995. desetine hiljada nesretnika, srpskih izbjeglica iz Hrvatske, našlo je spas među svojim rođacima iz tih kolonističkih kolona kasnih četrdesetih. Samo sada više nije bilo seljačkih zadruga i poljoprivrednih kombinata, radnih mjesta za sve, garantiranih plaća i sindikalnog ljetovanja. Sve te firme su sredinom devedesetih propale ili prodane za sitne pare, a nove izbjeglice su se u Vojvodini u očaju snalazile kako su znale i umjele. Sveučilišni profesori su švercali benzin i cigarete, inženjeri su na pijacama preprodavali voće, a njihova djeca su miješala beton na nekom od desetina bezimenih gradilišta tajkunskog porijekla. Tako je i Farbara u Čonoplji rasprodana do zadnjeg vijka, a ostaci te velike kolonije radnika danas živi u nekom hibridnom stanju od danas do sutra. Mještani kažu da u selu ima 30-40 „pustara“, kuća koje su se srušile, a za novu gradnju nema zainteresiranih. U stotinjak kuća živi tek po neki starac, a kakve su prilike, kažu, biće ih još više. Danas radi tek oko 300 Čonopljanaca, a nezaposleno je skoro hiljadu ljudi. To „raspamećivanje“ posljednjih trideset godina i kriminalna privatizacija, kaže naš vodič, dovela je do kidanja tradicionalnih prijateljskih i rodbinskih veza pa sada, na razini jednog sela, svako zazire od svakoga i niko nikoga ne smije u lice da pogleda. Simboličan primjer tog nestalnog i hirovitog života u Vojvodini od 1945. do danas, kada su jedni u tu ravnicu naseljavani, a drugi iz nje istjerivani, jest podatak da se, nakon pada komunizma, djeca tih predratnih Nijemaca sve više vraćaju da obiđu kraj gdje su im živjeli roditelji, dok djeca kolonista sve više traže spas u Njemačkoj. I jedni i drugi često se sreću na pola puta i radi golog interesa ugovaraju mješovite njemačko-srpske firme najrazličitijeg tipa. Kažu, ove firme odlično rade…

Tekst je nastao u okviru projekta „Privrednikov informativni P-portal – Krila i korijenje“ koji financira Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije.

Izvor: p-portal.net