U zemlji u kojoj je normalno biti gej (a to su oni koje smo nekada nazivali pederima) a nenormalno ostati u braku duže od 5 godina. U zemlji u kojoj se uradi više abortusa nego operacija zajedno a ipak djevojke rađaju bolje od zasijanih oranica. U zemlji u kojoj je normalno biti lopov a nenormalno biti pošten i u kojoj riječ ’’pošten’’ djeluje na ljude kao kriptonit na Supermena. U zemlji koja prebrojava mrtve a neće da prebroji žive koji samo što nisu umrli od gladi. U zemlji u kojoj je lakše doći do kokaina nego do hljeba. U zemlji u kojoj se neradnici i lopovi voze najskupljim vozilima a oni koji ih plaćaju idu pješke.

U zemlji u kojoj je stranačka pripadnost preča od rodbinske a predsjednici stranaka od rođene braće. U zemlji u kojoj ne možeš dobiti posao ako nisi ’’član’’  ali zato možeš džaba da radiš gdje god i koliko god hoćeš. U zemlji u kojoj je plata misaona imenica i u kojoj ima više Superhika nego stanovnika. U zemlji u kojoj je svako svakom Veliki brat a Reality show  traje 24 sata dnevno. U zemlji u kojoj je lakše biti proglašen za ratnog zločinca nego za dobrog čovjeka. U kojoj kriminalci voze skupe automobile a policija hvata sirotinju koja nije svezala pojas. U kojoj svi imaju podjednaka prava da umru ali nemaju prava da podjednako žive. U zemlji koja oplakuje Tita a piša po bratstvu i jedinstvu. U zemlji u kojoj su svi ’’ili naši ili njihovi’’. U kojoj se svi podjednako mole Bogu a vjere nemaju. U zemlji u kojoj ti jebu majku a niko neće da ti bude otac (jer valja hraniti dijete) i gdje je normalno umrijeti od bilo čega a nenormalno dočekati starost.

U zemlji u kojoj stranci vode glavnu riječ iako ne znaju ni engleski kako treba. U kojoj ima više automobila nego stanovnika a niko nema para za gorivo. U kojoj djeca uče tri istorije i govore tri jezika. U kojoj se piše latinicom i ćirilicom a najbolje razumije govor novca. U zemlji u kojoj banke koštaju jedan evro a život još manje. U kojoj sviće kad kome treba a nekima nikako. U kojoj je bitnije mrziti komšiju nego voljeti brata. U kojoj se nacionalni ponos mjeri brojem pobijenih ’’onih drugih’’ a snaga brojem spaljenih sela. Jedinu zemlju u kojoj ’’lepa sela lepo gore’’ pa niko ne želi da gasi požar.

E jebem je ja kad je takva naopaka. Pa, iako nemam druge ni rezervne ni bolje, koja bi me primila da odživim ovaj ostatak života, iako je volim ovakvu nikakvu, krvavu, posvađanu i podijeljenu, mogu samo da  sa strane posmatram kako umire skupa sam mnom. Pomoći nema. Niti ko želi da pomogne njoj niti ko želi da pomogne meni. E kad je tako kad si takva, nosi se u vražiju mater skupa sa tvojim narodima, nacionalnim manjinama, nevladinim i vladinim organizacijama, vođama i onima koji su ih birali. Nosi se u vražiju mater skupa sa svim svojim istorijskim datumima, spomenicima i nepobitnim činjenicama, istinama i lažima. Sa svime što je tvoje i što te Bosnom čini. Nosi se u vražiju mater kad si svačija i ničija, kurvo jedna!

Autor: Goran Vračar

Izvor: crnibombarder.com