Jedno od takvih, Sarajlijama omiljenih mjesta su i Barice koje se nalaze samo desetak kilometara sjeverno od Sarajeva i na nadmorskoj su visini od 1200 metara. Do njih vodi asfaltirana ali veoma uska i vijugava cesta koja iziskuje maksimalan oprez prilikom vožnje između ostalog i što se, osim vozila, njome do svog omiljenog izletišta penje i veliki broj pješaka i biciklista. 

Kada stignete na plato Barica postane vam jasno zašto je to mjesto posebno, i tokom lijepih dana prepuno ljudi i djece. Čist zrak, livade sa karaterističnom planinskom bojom mjestimično prošarene stijenama, mješavina bjelogorične i crnogorične šume i mir koji samo priroda može imati prava je blagodet koja stoji na dohvat ruke.

Pogled sa Barica ka jugu, jedan je od najljepših pogleda na grad Sarajevo koji vam njegovo okruženje u čiste i sunčane dane može priuštiti. Kada je Sarajevo u magli, sa Barica okupanih suncem pogled pada na bijelo “jezero” sarajevskog smoga.

No, Barice imaju i svoju drugo lice. Tačnije, to drugo lice ne pripada Baricama već onima koji ih posjećuju i koji se sa Baricama ponose i koji kažu da su im Barice omiljeno izletište.

To lice je naše lice, lice građana Sarajeva, svidjelo se to nama ili ne. Njegovo ime je smeće, gomile smeća koncetrisanog u bezbroj malih divljih deponija koje vire iz šumaraka i prostiru se livadama širom Barica. 

Prva se nalazi na putu ka Baricama skrivena u šumarku tik iza jedne od krivina uske ceste. Paradoks je što tačno iznad tog mjesta stoji tabla sa velikim, izdaleka vidljivom natpisom: 

STROGO ZABRANJENO BACANJE SMEĆA!

Ali table i upozorenja, kao što smo vidjeli i na primjeru divlje deponije u Vojnom kod Mostara, očigledno nama ne znače ništa, a ono šta smo dalje širom prelijepih Barica zatekli daje nam razlog da vjerujemo da nam ni same Barice ne znače ništa. 

Goveđe i janjeće kosti i kože, špere, lavaboi, spužve od kauča, kade, gomile plastičnih i staklenih flaša, najlonske i papirne kese, higijenski uložci i kondomi, odbačene deke i druge vrste pokrivača, kutije od pica, ambalaže za hranu, stara odjeća i obuća, kante, kanisteri, kartonske kutije, uveli buketi cvijeća sa mjesnog groblja također su dio nas, na našim, "omiljenim" Baricama. 

Jedna od staza stidljivo nas je dovela i do divlje deponije građevinskog otpada “skrivenog” uz makadamski put na kojoj su gomile starog crijepa, greda, armature, stolarije, namještaja i ko zna čega sve još…

Na lijep i sunčan dan na Baricama nije teško naći sagovornike. U šetnji sa porodicom prekinuli smo Elsada Totića koji kaže da sa svojim ribolovačkim štapom obilazi čitavu Bosnu i Hercegovinu te da, slično kao i na Baricama, svugdje viđa otpad:

“Idem u ribolov redovno i što mogu da primijetim je puno plastičnih kesa po jezerima i rijekama. Znači, ljudi uopšte nisu svjesni svoje okoline. Izgleda da nisu ni zainteresovani da zaštite sami sebe a tako ni svoju djecu od ekološke katastrofe” kaže Totić.

Na pitanje ko je odgovoran za ovakvo stanje na Baricama, Totić nema dilemu da su to građani, dok rješenje vidi u većim kaznama, prisustvu eko policije ali i postavljanju kamera. 

Elsad Totić

Sudan Beganović, kojeg smo također zamolili za kratak razgovor smatra da je naša svijest o očuvanju okoline na veoma niskom nivou ali da je u pitanju i kućni odgoj: 

“Trebali bi sačuvati naše planine, rijeke i malo više obratiti pažnju na naše ponašanje i ne bacati to smeće okolo. Kao što se ponašamo u svojim domovima gdje pazimo na sve, tako bi trebalo da bude i kad idemo negdje. Znači smeće bacati u kante, ako nema kante ponijeti u kesu. Uglavnom, mislim da je to individualno i da je to neki možda i kućni odgoj”. 

I za Beganovića građani Sarajeva su ti koji snose odgovornost ali, kako kaže, možda i neke manje firme: 

“Mislim u većini da su to građani vjerovatno, ali možda neke i manje firme bacaju građevinski materijal. Ima svega okolo i ne samo po Baricama već po čitavoj BiH.” 

Slično kao i naši prethodni sagovornik na Baricama ali i na drugim mjestima na kojima smo nailazili na divlje deponije, Beganović rješenje vidi u većim kaznama, ali značaj daje i edukaciji: 

“Možda bi trebalo vidjeti kako to rade neke zemlje na zapadu pa kopirati, ali mislim da tu kazne najviše igraju ulogu i edukacija kroz škole, ali kažem, ima tu dosta i kućnog odgoja koji je, po meni, zadnjih godina poslije rata na dosta niskom nivou”.

Sudan Beganović

I zaista, kada se osvrnemo oko sebe na Baricama i vidimo otpad koji ostavljamo teško je, ustvari nemoguće kriviti bilo koga ili bilo šta drugo sem građana Sarajeva samih. Onih istih koji sa ponosom govore o Baricama kao svojim omiljenim izletištem. 

Da li je teško staviti flašu ili bilo šta drugo u kesu do prve kante za smeće? 

Moramo li baš našoj prirodi darovati stari namještaj, životinjski i građevinski otpad i otpad uopšte?

Zašto se, kao što se Beganović pita, prema našoj prirodi ne ponašamo kao što se ponašamo prema svojoj kući, ili smo možda i u sopstvenoj kući takvi?

Ili je, kako čovjek reče, stvar vrlo jednostavna pa je samo kućni odgoj u pitanju? 

Prošle godine, otprilike u ovo doba, bivša Vlada Kantona Sarajevo skupa sa neformalnom grupom građana "Trash Hero Sarajevo", koju su činili učenici i profesori Druge gimnazije i Gimnazije Obala, pokrenula je proljetnu akciju čišćenja. Tada je 200 učesnika akcije za četiri sata na širem lokalitetu Barica prikupilo ni manje ni više nego 8,5 tona smeća! 

Od tog dana do danas prošlo je godinu dana, a naš kućni odgoj učinio je njihov trud beskorisnim, i da budemo do kraja iskreni-besmislenim. 

"Omiljeno izletište" nas Sarajlija opet je puno otpada, a mi ćemo ga, bez stida i želje da  promijenimo naš odnos spram njega, i dalje zvati omiljenim.

Autor: Denis Čarkadžić

Izvor: deniscarkadzic.blogspot.com