Vjerovatno se pitaš: zašto bih takvom prijatelju trpao u džep 70 % prihoda kad mogu radit' sam? Pitanje je na mjestu, ali ekonomska logika je potpuno drugačija kada govorimo o javnim prihodima od parkinga na carinskim terminalima - ograđenim mjestima na kojima carinici kontrolišu i carine robu. Tu parking donosi milionske prihode jer ga skupo plaćaju vozači, primorani da čekaju okončanje carinske procedure. Vozači kamiona i velikih vozila plaćaju 40 KM, odnosno 5 KM ako je kamion prazan a za putnička vozila 10 KM. Priznanica važi 48 sati nakon čega se ista cijena plaća svaka naredna 24 sata.

Visoke cijene parkinga Uprava za indirektno oporezivanje BiH nije propisala na osnovu ekonomske analize, već u dogovoru sa vlasnicima privatnih firmi kojima je povjerila naplatu tih parkinga, utvrdili su revizori Ureda za reviziju institucija BiH 2015. godine. U Izvještaju o reviziji učinka upravljanja carinskim terminalima su utvrdili i da je na isti način dogovoreno da prihode dijele 70% naprema 30% u korist privatnih firmi. Ova praksa, nezamisliva u privatnom sektoru, u javnom sektoru traje još od kraja rata. Uprava za indirektno oporezivanje BiH osnovana je 2004. godine spajanjem entitetskih carina od kojih je naslijedila i model poslovanja i mnoge firme koje naplaćuju parking.  

„Tako rukovodioci Uprave koriste javne ovlasti da svake godine prihode od carinskih terminala preusmjere u džepove podobnih vlasnika firmi. Privatne firme trenutno upravljaju na 23 carinska terminala i godišnje zadrže najmanje 22 miliona KM,“ kaže Emir Mešić, diplomirani ekonomista i zaposlenik Uprave za indirektno oporezivanje BiH (u daljem tekstu Uprava). A korištenje javnih ovlasti za lični interes je jedna od osnovnih definicija korupcije. 

Mešić kaže da je shvatio šta se dešava 2016. godine, radeći u Upravi kao stručni saradnik za investicije. Najprije je pomislio da je riječ o nekoj grešci i počeo upozoravati nadređene da se ovakvom praksom nanose višemilionske štete budžetu. Šefovi su, kaže, ispočetka ignorisali upozorenja. Kasnije su počeli pritisci pa je Mešić premješten na 20% manje plaćenu poziciju. Shvatio je da nije u pitanju greška već korupcija i sve prijavio nadležnim institucijama te dobio status zaštićenog zviždača od Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije BiH.  

Prikaz prihoda od carinskih terminala za 2014. godinu. 

Detaljno možete pogledati OVDJE.

Povlaštene firme

Firma Amagal iz Opštine Grude je dobar primjer povlaštenog privatnika koji ubire javne prihode. Rukovodstvo Uprave već 15 godina prepušta ovoj firmi naplatu parkinga na carinskom terminalu uz Granični prelaz (GP) Gorica pokraj Gruda. Revizori su 2015. godine naveli da Amagal, kao ni mnoge druge privatne firme koje upravljaju carinskim terminalima, ne ispunjava ni opšte uslove za držanje terminala niti one propisane ugovorom koji je sklopila sa Upravom. Tako Amagal, ni nakon deset godina upravljanja, nije imao: viljuškar, karanten za stoku, vagu za vozila, niti skladište za oduzetu robu. 

Uz to, Amagal je među devet firmi koje su između 2006. i 2014. godine krile od Uprave dio prihoda od parkiranja ili uopšte nisu plaćale 30%. Devet firmi je napravilo 12,4 miliona KM duga, utvrđeno je kontrolom koju je pokrenuo direktor Uprave Miro Džakula, kada je preuzeo rukovođenje od Kemala Čauševića, njegovog tada kompromitovanog a kasnije i uhapšenog prethodnika. Uprava je naplatila oko 80% duga a neplaćeno je ostalo više od 2.6 miliona KM. 

Firmi Amagal je tada utvrđen dug veći od 800 000 KM i Uprava je sa dužnikom potpisala sporazum o otplati na rate. Osam dužnika je ugasilo svoje firme a Amagal je te godine platio samo 200 000 od ugovorenih pola miliona KM. Od parkinga na Gorici je tokom 2014. i 2015. godine Uprava prihodovala oko 700 000 KM godišnje, dok je Amagalovih 70% iznosilo oko 1,6 miliona KM. Uprava je Amagalu slala opomene a revizorima tvrdila da ugovor ne može raskinuti jer nema alternativnu lokaciju za rad. 

Amagal je međutim nastavio ubirati 70% prihoda i nakon što je Uprava dobila alternativnu lokaciju i 2016. godine svečano otvorila novoizgrađeni granični prelaz Gorica. Tada se Uprava pohvalila da je za 1,6 miliona KM izgradila objekte koji zadovoljavaju evropske standarde i sve potrebe za promet putnika i roba. Izgrađeni su: odvojeni dio za teretni saobraćaj, terminal i kancelarije za sve inspekcijske službe.  

Darijo Pejić, vlasnik Amagala, je novinaru Frontala najprije pokušao objasniti kako problema više nema i kako je Amagal Upravi otplatio sve dugove. Međutim, vrlo brzo je ostao bez argumenata i volje za razgovorom. 

„A mene nigdje ne smijete spominjat'. Mene da zovete i petljate u to, ja to ne dozvoljavam,“ rekao je uznemireno Pejić. Nakon što je upozoren da mu je data prilika da ispriča svoju stranu priče u tekstu koji će uskoro biti objavljen, završio je razgovor riječima: „Moj odgovor je: Nemam komentara!“. Suprotno Pejićevoj tvrdnji da dugova više nema, Amagal je na listi PDV dužnika Uprave objavljenoj u aprilu ove godine a trenutno je u toku prinudna naplata duga od oko 180 000 KM.  

Firma Amagal na Gorici nije jedini primjer jer privatne firme upravljaju na 23 carinska terminala. Na 9 lokacija parking naplaćuje Uprava, a na 6 opštine i javna preduzeća. Frontal je kontaktirao vlasnike tri privatne firme, ali su svi odbili govoriti o svom poslovanju sa Upravom. 

Revizori formalno ispoštovani – stanje pogoršano 

Uprava upravlja carinskim terminalima neefikasno, bez analize isplativosti, bez jasnih propisa, nadzora i odgovornosti te time nanosi štetu budžetu, ali i prevoznicima i građanima koji koriste carinske terminale, zaključili su revizori 2015. godine. 

Mešić kaže da je nakon revizije 2015. godine Uprava napravila neke „kozmetičke“ izmjene ali se stvari nisu promjenile nabolje. Naprotiv, Uprava i dalje povlaštenim firmama prepušta 70% prihoda čak i na terminalima koje je sama izgradila, investirajući milione KM iz budžeta i međunarodnih donacija. 

„Pa i u granični prelaz Bijača je uloženo 18 miliona KM, većnom novca Evropske unije (EU). Izgrađena je sva potrebna infrastruktura: prostorije za carinike, inspekcije, parking, sve. I onda je dato privatnoj firmi Volta da ubire prihode i zadržava 70%. To je kriminal i za to neko treba odgovarati,“ kaže Mešić. Dodaje da posljednijih mjeseci rukovodstvo Uprave priprema i da prihode sa terminala u Rači preusmjeri u privatne džepove lokalnog privrednika iz Bijeljine.  

Da je Mešić upravu, vidi se i iz podataka Uprave o prihodima od carinskih terminala nakon 2014. godine. Uprava je te godine prihodovala više od privatnika u omjeru 14,6 naprema 11,1 milion KM. Od tada su godišnji prihodi privatnika narasli dva i po puta brže nego ukupni prihodi Uprave, koji uključuju prihode od vlastitih terminala plus 30% prihoda od privatnika. Tako se 2019. godine omjer okrenuo u korist privatnika jer je prihod Uprave narastao na 20,2 miliona KM a prihod privatnika se udvostručio i dostigao 22 miliona KM.

Kroz Upravu godišnje prođe više od sedam milijardi KM prihoda od poreza, carina, akciza, putarina i drugih nameta koje plaćaju građani Bosne i Hercegovine (BIH) puneći budžete: BiH, Federacije BiH (FBiH), Republike Srpske (RS) i Distrikta Brčko (DB). Uz direktora Uprave Džakulu, tu je i njegov kolektivni šef zvani Upravni odbor. Njega čine jedan državni i dva entitetska ministra finansija uz tri eksperta koje biraju državne i entitetske institucije.

Državni ministar finansija Vjekoslav Bevanda i entitetske ministrice finansija Jelka Miličević i Zora Vidovioć su odbili govoriti za Frontal o problemima na carinskim terminalima, prebacujući odgovornost na Upravu, čiji rad nadziru. Uprava je na zahtjev za informacijama odgovorila nakon mjesec dana, prebacujući odgovornost nazad na državu, odnosno ministre. U odgovoru je navedeno da je Uprava riješila stavke koje su revizori problematizovali 2015. godine, ali da Uprave nema dovoljno ljudi i sredstava da održava terminale te da se država treba napokon očitovati želi li carinske terminale u svom vlasništvu i obezbjediti sredstva za to.  

Mešić kaže da taj alibi ne drži vodu jer je u Upravi još 2013. godine uspostavljen Odsjek za upravljanje objektima UIO i graničnim prelazima u kojem su predviđena 44 radna mjesta. Ona nisu popunjena jer je Uprava primala ljude u taj Odsjek i vrlo brzo ih prebacivala na nove pozicije. Mešić kaže i da je Uprava obavezna održavati prelaze i objekte po Zakonu o graničnoj i pograničnoj kontroli, kao i prema Pravilniku o standardima i uslovima opremljenosti graničnih prelaza. Njegove navode podupiru i nalazi revizora iz 2015., koji kažu da Uprava nikad nije analizirala koliko je ljudi i novca potrebno za održavanje terminala niti je analizirala odnos između prihoda i troškova od vlastitih terminala i onih kojima upravljaju privatnici.  

Frontal je tražio od Uprave da dostavi i sveobuhvatnu analizu upravljanja carinskim terminalima,čiju izradu su 2015. preporučili revizori. Uprava nije dostavila analizu niti je odgovorila da li je tu analizu uopšte uradila. Uprava, koja tvrdi da nema novca za održavanje, je u protekle dvije godine raspisala dva javna poziva za održavanje objekata i graničnih prelaza, vrijedna ukupno 3,5 miliona KM. Osim toga, u Godišnjem izvještaju o radu Uprave u 2018. godini stoji da je te godine potrošila oko 62% raspoloživih sredstava i da je neutrošeno ostalo oko 48 miliona KM.   

Bivši direktor Uprave – svjedok pokajnik

Kemal Čaušević je slikovito objasnio kako političari izvlače milione iz carinskih terminala preko firmi svojih prijatelja. On je bio direktor Uprave od njenog osnivanja 2003. do 2011.godine, kada ga je naslijedio današnji direktor Džakula. Čaušević je uhapšen u ljeto 2014. godine u policijskoj akciji „Pandora“, skupa sa još 53 osobe, među kojima i 30 zaposlenika Uprave i carinskih terminala. Tužilaštvu BiH je nakon hapšenja dao iskaz u kome je inkriminirao sam politički vrh BiH, opisujući nezakonitosti koje je obavljao za Nikolu Špirića, Dragana Čovića i Sulejmana Tihića i druge. 

Čaušević je ispričao da je, kada je zasjeo na kormilo Uprave, iskoristio donirani novac da uredi 13 graničnih prelaza gdje su uspostavljeni i carinski terminali u vlasništvu UIO. Međutim, u unutrašnjosti države je tvrdoglavo opstajao posljeratni “sistem unajmljivanja terminala za skupe pare od privatnika“ naslijeđen od entitetskih carinskih uprava, na kojima su ljudi bliski političkim partijama ubirali milione.

„Čim sam preuzeo UIO shvatio sam da se radi o pravom kriminalu i pokušao sam to da promjenim“, reko je tužiteljima 2014. godine. Rekao je da je predložio da Uprava kupi zemljište i sama izgradi terminale ali da to nije dozvolio Upravni odbor, odnosno državni i entitetski ministri finansija. Pravdali su to nedostatkom sredstava u budzetu Uprave, iako „logika, pamet i matematika kažu drugačije“. Objasnio je da je, na primjer u okolini Sarajeva, pogodna lokacija površine 15 duluma tada koštala između 30 i 100 hiljada KM a da Uprava toliko gubi za nekoliko dana unajmljivanja carinskih terminala od privatnih firmi.  

Čaušević je otkrio mnogo i na 25 stranica svog iskaza dao detalje tuđih ali i vlastitih krivičnih djela, nudeći i materijalne dokaze. Pravosudna akcija Pandora je trebala kazniti kriminal u Upravi kojim je iz budžeta izvučeno oko 2 milijarde KM, govorio je tada novi direktora Džakula. 

Tadašnji predsjednik sindikata radnika Uprave Mehmedalija Osmić je rekao da je akcija Pandora trajala dugo zbog političklih mentora koji rukovode mrežom. “Čaušević je kriminalac, proizvela ga je politika, svi su koristili njegove usluge, krali su ovaj narod,.." rekao je Osmić tada. 

Međutim, Pandora je završila neslavno i Čaušević je jedini ostao na nišanu Tužilaštva BiH, poslovično nezainteresovanog za procesuiranje političke korupcije i krupnog privrednog kriminala. Nakon tri mjeseca pušten je iz pritvora, a optužnica protiv njega, umjesto protiv organizovane kriminalne grupe, podignuta je tek tri godine kasnije. Tada je u pismu Sudu BiH, Tužilaštvu BiH i Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Čaušević napisao da je prevaren, da su tužioci zataškali kriminal o kojem je detaljno svjedočio, te da je njegov život zbog toga ugrožen.

Optužen je za primanje dara, zloupotrebu položaja i pranje novca. Krivični zakon BiH za svaki  od tri navedena krivična djela predviđa zatvorsku kaznu u trajanju od 6 mjeseci do 10 godina. Šest godina nakon što je Čaušević uhapšen suđenje još uvijek traje. 

Imena u rukovodstvu Uprave su se proteklih 15 godina mijenjala ali su više-manje nepromijenjene ostale političke partije koje su ih imenovale. One već dvije i po decenije nekažnjeno, u maniru sjecikesa, buše rupe u budžetu iz kojih cure milioni KM i podmeću pod njih svoje lavore u obliku firmi svojih prijatelja.

E.Z./S.P./M.K./Frontal