Kanton Sarajevo je tek 2019. godine usvojio Pravilnik o inkluzivnom obrazovanju. Prema definiciji, navedenoj upravo u Pravilniku u Članu 2, inkluzija „obuhvata proces sistemske reforme koja sadrži promjene i modifikacije u sadržaju, metodama nastave, pristupima, strukturama i strategijama u obrazovanju prevazilaženje prepreka sa vizijom koja služi da obezbijedi svoj djeci relevantne starosne dobi, iskustvo ravnopravnog i participativnog učenja i okruženja koje najbolje odgovara njihovim potrebama. 

Prema stavu 2 Člana 2. Pravilnika „inkluzivno obrazovanje podrazumijeva individualni pristup i prilagođavanje obrazovnog sistema potrebama i mogućnostima djece , a u svrhu postizanja njihovog potpunog intelektualnog, socijalnog, emocionalnog, fizičkog i akademskog potencijala.“

U želji da bar malo olakšaju cjelokupan inkluzivni proces, Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo je prema riječima ministrice Zinete Bogunić izdvojilo 1.800.000KM u 2019. godini za podršku inkluzivnom obrazovanju. Za 2020. godinu u Budžetu Kantona Sarajevo planirana su ista sredstva.

Ministrica Bogunić nam je rekla kako je „Vlada Kantona Sarajevo na prijedlog Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo u septembru 2019. godine dala saglasnost da se za podršku inkluzivnom obrazovanju angažuje 100 asistenata, na puno radno vrijeme u skladu sa zakonom i podzakonskim aktima koji uređuju radno-pravni status. Asistenti će biti angažovani do 30.6.2020. godine. Također, Ministarsvo je u 2019. godini prvi put donijelo Pravilnik o inkluzivnom obrazovanju, prvi put škole u Pravilnike o sistematizaciji radnih mjesta integriraju profil aisstent u odjeljenju/grupi, asistenti se primaju na puno radno vrijeme.“

Iako je raspisivanje naknadnog konkursa za 100 asistenata u školama sarajevskog kantona izazvalo pomutnju i ogorćenost pojedinih roditelja, ne može se zanemariti činjenica da je Vlada KS zajedno sa Ministarstvom to učinila u najboljoj namjeri, kako bi školama olakšala potragu za odgovarajućim kadrom, dok, poređenja radi, u ZDK to nije slučaj nego su škole prinuđene same tražiti kadar pa potom čekati odobrenje Ministarstva kako bi ga zaposlilido kraja maja a ne do 30.6. kada inače počinju godišnji odmori za prosvjetne radnike. Skraćivanjem ugovora, kao što je slučaj u ZDK, asistenti gube pravo na godišnji odmor i ostale beneficije garantovane Zakonom o radu, što nije slučaj kod asistenata u KS.

Prema zaprimljenim informacijama iz osnovnih škola na području Kantona Sarajeva, u školskoj 2019/2020. godini od uklupno 37634 učenika/ce 930 učenika imaju određeni oblik teškoća u razvoju, a oko 400 učenika ima teškoću koja zahtijeva veći stepen podrške, tj izradu individualno prilagođenog programa (IPP).

Uz IPP nerijetko ide i angažman asistenata koji su od velike pomoći kako djeci tako i roditeljima, a koji u KS prolaze edukaciju rada s djecom s teškoćama. Međutim, ima primjera kada iako je asistent agažovan, dijete želi da bude što više samostalno i da se samo polako bori za svoje mjesto u školi, među vršnjacima.

Ema Agić nije obična djevojčica, srednjoškolka i gimnastičarka. Njena priča predstavlja spoj bezgranične ljubavi, angažmana, vjere, napora i istrajnosti. Sve ono što bi inkluzivno obrazovanje trebalo da bude, kroz njen primjer je pokazano da je to moguće u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini.

Iako rođena sa Down sindromom sa ne tako dobrim prognozama na početku života prije skoro 17 godina, prema riječima Maide Agić, Emine mame, a uz iščitavanje različite literature i prateći prakse drugih država, Emini roditelji su još na početku shvatili kako bi željeli da njen život izgleda kada odraste i da će joj upravo inkluzija osigurati ispunjen i kvalitetan život. 

Gospođa Agić je naglasila da je Ema sa svoje 4 godine krenula u redovan vrtić, gdje je nekada ostajala i duže od 8 sati budući da su roditelji zaposleni, a kada je red došao na upis u osnovnu školu, roditelji su najavili najbližoj osnovnoj školi Emin skori dolazak.

„Ema je bila u vrtiću sve do polaska u školu. Jedno godinu dana prije polaska u školu, otišli smo do naše najbliže škole i najavili Emin dolazak, tako da je škola imala godinu dana da se pripremi da će uskoro jedan učenik s Down sindromom sjediti s ostalom djecom u klupama.

Emina učiteljica, koja se dobrovoljno javila, je u godini pred Emin dolazak, prošla obuku koju je organizovalo duruženje „Život sa Down sindromom“. Kako je učiteljica postavila atmosferu vršnjačke podrške na početku, tako je ta vršnjačka podrška pratila Emu kroz svih 9 godina njenog osnovnog školovanja. Tokom tih godina, Ema je imala u 3 navrata podršku asistenta u nastavi, međutim, to nije dobro funkcionisalo. Asistenti bi sjedili s Emom u klupi, ali Emi je to jako smetalo, jer je željela da bude sa drugaricama. Isto se ponavljalo na malim odmorima i na velikom  odmoru. Učiteljica i kasnije nastavnici su se veoma dobro pripremali za Emu, pravili joj individualne planove i programe, a vršnjaci su obavljali ulogu asistenata u smisli praćenja njenih aktivnosti i kretanja, tako da se ispostavilo da je za Emu asistent nepotreban.“

Isto su učinili i kada se približavao Emin polazak u srednju školu, pa su sa pripremama počeli u prvom polugodištu devetog razreda. Ema, koja je govorila da joj je želja postati jutjuberka, odlučila se nakon orjentacionog obilaska za Četvrtu gimnaziju na Ilidži, gdje danas pohađa IT smjer.

„Emin napredak je rezultat rada mnogih posvećenih ljudi koji su bili ili i dalje jesu dio njenog života i života naše porodice. Od odgajateljica u vrtiću koje su je učile pjesmice i dječije plesove, uključivale u sve dječije igre, preko učiteljice koja je stvorila takvu atmosferu u razredu i Emi podigla ljestvicu jer je je vjerovala da ona to može, nastavnika u osnovnoj, teta higijeničarki, pa evo sada do nastavnog osoblja u srednjoj školi“, govori gospođa Agić.

Koliko je važna priprema nastavnog osoblja pred dolazak djeteta koje zahtijeva inkluzivnu nastavu i kako je to izgledalo u slučaju Emine učiteljice, najbolje opisuje Svdija Kujović, Predsjednica Udruženja „Život sa Down sindromom FBiH“

„Prvi susret s Eminom učiteljicom je bio planiran, u okviru naše redovne obuke nastavnom osoblju. Postojao je veliki strah da li će ona to moći. Nikada nije imala učenicu sa Down sindromom. Uznemirenost je bila vidljiva. Eminu učiteljicu smo ohrabrili na način da smo joj rekli da je najvažnije od svega da će imati roditelje koji će uvijek biti uz nju, dostupni, partnerski nastrojeni, puni razumijevanja za izazov s kojim će se učiteljica susretati. Sa takvim roditeljima svi zajedno ćete učiti.“

Razvoj svijesti i prihvaćanje važnosti inkluzije u obrazovnom sistemu je i više nego vidljivo u poređenju sa ranijim godinama, napominje Kujović: „Moram spomenuti razliku između 2006. godine kada smo počeli sa radom i kada je djeci zabranjivan upis u redovne škole i sadašnjeg stanja kada se to zaista više ne dešava. Velika većina djece pohađa redovne vrtiće, osnovne i srednješkole. I to je pomak i jako važan. No, time se ne završava priča o inkluziji. Ona zapravo upisom počinje: edukacija nastavnika, stručna podrška, arhitektonski i informacijskokomunikacijski prilagošene škole. Dakle, obezbiješenje razumne prilagodbe su pitanja na kojima stalno treba raditi. Time čemo stalno jačati škole zbog čega će dijete biti u fokusu i zbog čega će se obrazovni sistem prilagoditi djetetu a ne dijete obrazovnom sistemu.“

Svoj zadatak je shvatilo veoma ozbiljno i savjesno i osoblje Četvrte gimnazije na čelu sa direktorom Elvirom Korjenićem. Do školske 2019/2020. godine u Četvrtu gimnaziju nije bio nije bio upisan ni jedan učenik/ca sa Down sindromom, tako da većina nastavnog osoblja nije imala nikakvo iskustvo u radu sa učenicima koji imaju ovaj sindrom.

„Uprava škole veoma ozbiljno je shvatila našu odgovornost u ovom slučaju. Od nekih kolega koji su u radili sa učenicima sa istim problemom u drugim školama, imali smo obeshrabrujuće informacije, kao napr. učenik „mora“ imati odličan uspjeh po svaku cijenu, a da taj uspjeh ne prati nikakav trud niti znanje.Ukoliko takav učenik dobije nižu ocjenu od odličan, nastaju problemi  kao što su plač, zaključavanje u WC, pozivanje roditelja. 

Kada smo saznali da će  Ema upisati  našu školu, direktor,pedagog i psiholog škole dogovorili su se o „strategiji“ koja će nama u školi, a prvenstveno učenici pomoći  da se što lakše i kvalitetnije obavi prijem,  obostrano prihvatanje i njeno  dalje obrazovanje“, rekao nam je direktor Korjenić.

Ema je školu došla u maju 2019. kada je organizovan orjentacioni obilazak. Prema riječima direktora Ema je na sve reagovala pozitivno, te je bilo jasno da je zainteresovana da svoje školovanje nastavi upravo u njihovoj školi.

„U avgustu 2019. godine pedagog i psiholog škole posjetile su Treću osnovnu školu u cilju informisanja o njihovom  pristupu i radu sa učenicom. Razgovor je obavljen sa direktoricom, razrednicom, i nekim nastavnicima  koji su Emi predavali . Tom prilikom, a i iz kontakta sa Eminim roditeljima  saznale smo da Ema nije prepuštena sama sebi , niti samo  nastavnicima. Shvatile smo da Ema potiče iz porodice koja je jako brižna, organizovana i da je Ema u stvari skoro savršeno formirana osoba za svoj uzrast i svoje zdravstveno stanje.  Naša odgovornost se time još više  povećala.Psihologinja škole Selma Sulejmanović , prije zaposlenja u Četvrtoj gimnaziji imala je višegodišnje iskustvo u jednoj sarajevskoj osnovnoj školi, gdje se susretala sa učenicima različitih profila i gdje se provodila i inkluzija, te je time puno doprinijela svemu ovome.Iako su nastavnici imali  neka sazananja o inkluziji kroz razne seminare, predavanja, ipak u praksi je to nešto drugo . Zbog toga je profesorica Selma upoznala nastavnike sa svim što nosi inkluzija i pristupom koji će škola imati u ovom konkretnom slučaju“

Mjesec dana po počinjanju školske godine svi nastavni su uz pomoć pedagoško-psihološke službe napravili IPP za Emu. Prema riječima direktora neki nastavnici su se odmah dobro snašli u novonastaloj situaciji, dok je drugima trebala koja sedmica duže, a na samom početku školske godine škola je oformila Tim za podršku inkluziji kako bi se pratio Emin razvoj u novoj sredini, razmjenjivale informacije i planirali naredni koraci.

„Škola ima veoma dobru saradnju sa roditeljima, učenica je uspješna u učenju, adapticija na novu sredinu prošla je veoma dobro, komunikacija učenice i nastavnika je, kao i komunikacija sa drugim učenicima  ne samo u odjeljenju , već i u školi je izvrsna. Zahvaljujući posvećenosti njenih roditelja, Ema je osoba koja je došla u ovu školu veoma osposobljena u svakom pogledu od vaspitanja, obrazovanja do vođenja zdravog života. Već od osnovne škole uključena je u veliki broj vanškolskih aktivnosti, tako da neke njene vještine omogućavaju da se pokaže u najboljem svjetlu i u ovoj sredini“, rekao je direktor Četvrte gimnazije Korjenić

„Potrebno je cijelo selo da se dijete odgoji“. To je pogotovo važno kada su u pitanju djeca sa invaliditetom. Nijedna porodica ne smije biti sama, oko porodice je potrebno stvoriti cijelu mrežu podrške. Osim svih tih ljudi koji su bili oko nas, pravu snagu smo crpili iz udruženja „Život sa Down sindromom“, koje nas je naučilo da pravovremenim planiranjem, mnogo prepreka možemo lakše prevazići“, naglašava Maida Agić.

2010. godine je Institucija obudsmena za ljudska prava izdala Specijalni izvještaj o stanju prava djece s posebnim potrebama/smetnjama u psihofizičkom razvoju a u koje su svoje viđenje stanja u BiH iznijeli i predstavnici udruženja „Život sa Down sindromom“ iz Sarajeva gdje su između ostalog ukazali na sljedeće:

„- Zakonski okvir u FBiH omogućava uključivanje djece s Downovim sindromom u redovne škole. No, ne stavlja inkluzivno obrazovanje kao primarno, već  kao moguće rješenje. To za posljedicu ima neozbiljnost ministarstava obrazovanja da škole i školski kolektiv (tehnički, materijalno i edukacijski) pripremi za dolazak djece s posebnim potrebama. Sva neophodna rješenja, kratkoročnu pomoć, dodatnu edukaciju nastavnika, vršnjaka i njihovih roditelja, zagovara i provodi nevladin sektor. 

- Roditelj nema mogućnost da u sistemu dobije stručni tim koji  će ga pratiti u predškolskom i školskom periodu. Škole su još uvijek sporadično otvorene za djecu s posebnim potrebama. 

-Nedovoljno pripremljeni/osnaženi roditelji. 

- Needuciranost nastavnog kadra za rad s djecom, praćen nedovoljnim brojem defektologa, logopeda, psihologa. 

- Duboko ukorijenjene predrasude okoline a odnose se na stav da djeca s invaliditetom predstavljaju opasnost za njihove vršnjake“

Želimo vjerovati, sudeći po navedenom pozitivnom iskustvu porodice Agić, da je priča o inkluziji djece s Down sindoromom u Sarajevu napredovala i da su mnoge prepreke prevaziđene u međuvremenu.

Dok Prvi protokol uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda   Član 2. (Pravo na obrazovanje) govori kako „niko ne može biti lišen prava na obrazovanje. U obavljanju svih svojih funkcija u oblasti obrazovanja i nastave država poštuje pravo roditelja da, u skladu s njihovim vjerskim i filozofskim uvjerenjima, osiguraju takvo obrazovanje i nastavu“, aČlan 24. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom jasno kaže u svom stavu 2 da „države potpisnice osiguravaju:

(a) da osobe s invaliditetom nisu isključene iz općeg sistema obrazovanja na osnovu invaliditeta, te da djeca s invaliditetom ne budu isključena iz besplatnog i obaveznog osnovnog i srednjeg obrazovanja na osnovu invaliditeta; 

(b) da osobe s invaliditetom imaju dostupno inkluzivno, kvalitetno i besplatno osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, na ravnopravnoj osnovi s drugim osobama, u zajednicama u kojima žive“, istovremeno nailazimonažalost na primjer nerazumijevanja pa čak i diskriminacije djece s poteškoćama a koja su izrazila želju za daljim školovanjem i usavršavanjem. Upravo jedan takav primjer sada čeka na odluku Ustavnog suda BiH, a štiteći identitet maloljetne djevojčice Bakir Mrkonja iz Udruženja „Vaša prava BiH“ je s nama mogao podijeliti samo osnovne pojedinosti o predmetu na kojem trenutno rade, rekavši: 

„Udruženje “Vaša prava BiH” je početkom školske 2010/2011. godine Općinskom sudu u Sarajevu podnijelo tužbu protiv jedne od srednjih škola u Sarajevu kojom je traženo da Sud utvrdi da je tužena izvršila diskriminaciju i povrijedila pravo na jednako postupanje prema mldb. tužiteljici na način što su joj onemogućili polaganje prijemnog ispita i upis u školu iz razloga što je tužiteljica osoba sa invaliditetom. 

U vrijeme podnošenja tužbe, mldb. tužiteljica je nakon što je odličnim uspjehom završila 8. razred osnovne škole imala želju da nastavi srednjoškolsko obrazovanje kod tužene, smatrajući da se radi o školi u kojoj bi ista mogla steći kvalitetno obrazovanje, te bez obzira na svoj invaliditet smatrala je da će položiti prijemni ispit i da će srednjoškolsko obrazovanje nastaviti kod tužene. 

Početkom juna 2010. godine mldb. tužiteljica i njena majka su obavile razgovor sa pedagogom tužene kojoj su objasnili zdravstveno stanje mldb. tužiteljice, ali im je od strane pedagoga rečeno da dostave dokumentaciju za tužiteljicu. Polovinom juna majka tužiteljice je otišla kod tužene sa ciljem predaje dokumentacije za upis u školu, međutim sekretar škole joj je rekao da ne žele da prihvate dokumentaciju za upis, te da objašnjenje zatraži od pedagoga škole. 

Šokirana odbijanjem da se zaprimi dokumentacija, majka tužiteljice je zatražila objašnjenje od pedagoga škole, zbog čega se njenoj kćerki onemogućava da polaže prijemni ispit. Tada joj je rečeno da ne mogu da prihvate njezinu dokumentaciju iz razloga jer je tužena škola, škola za ''talentiranu djecu'' , te da njezino dijete ne može polagati prijemni ispit, niti može pohađati školu s obzirom na invaliditet tužiteljice. 

Krajem juna 2010. godine održan je prijemni ispit za upis u školu na koji mldb. tužiteljica nije pristupila jer nije uspjela da preda dokumente za upis u školu, tačnije škola je odbila da zaprimi dokumente za upis, pa slijedom toga joj nije bilo dozvoljeno ni da pokuša polagati prijemni ispit, iako se radi o djetetu koja je sa odličnim uspjehom završilo osnovno obrazovanje, a jedini razlog zbog kojeg joj je onemogućeno da polaže prijemni ispit jeste činjenica da je ista dijete sa invaliditetom.“

Prema riječima Aleksandre Marin-Diklić, Šefice odjela za praćenje prava djece pri Instituciji Ombudsmena za ljudska prava u Bosni i Hercegovini, Institucija Ombudsmena godišnje zaprimi između 150 i 200 različitih pritužbi na kršenje prava, ali se evidencija ne vrši prema vrsti prijava, tako da je nemoguće navesti koliko se prijava odnosi na kršenje prava djece na inkluzivno obrazovanje.

(Aleksandra Marin-Diklić, Šefica odjela za praćenje prava djece pri Instituciji Ombudsmena za ljudska prava u Bosni i Hercegovini) 

„Institucija obudsmena godišnje zaprimi 150-200 različitih prijava o kršenju svih prava prema već formiranim predmetima. Budući da smo u našem radu fokusirani na sva prava i jedna osoba radi na različitim slučajevima, nemoguće je napraviti kvalifikaciju po pojedinim predmetima, tj. koliko se zaprimljenih žalbi tačno odnosi na kršenje prava vezano za inkluzivno obrazovanje, a kako smo zaduženi za cijelu Bosnu i Hercegovinu, ne vodimo evidenciju zaprimljenih slučajeva prema entitetu ili pak kantonu. Žalbe koje uvijek dobivamo dolaze od samih roditelja te nikada od djece, što je možda i pokazatelj da djeca nisu upućena u naš radi i da ne znaju da nam se mogu obratiti ako dođe do kršenja njihovih prava. Naš rad se svodi na pojedinačne žalbe koje zaprimamo, dok bi u mnogim slučajevima bilo bolje ako bi nam se obratili ljudi koji primjete da određene škole krše prava djece s posebnim potrebama, kako bismo mogli djelovati. Mi redovno podnosimo izvještaje prema međunarodnim institucijama prateći najviše međunarodne pravne standarde, te našu višegodišnju ekspertizu koristimo kako bismo sve slučajeve na kojima radimo što kvalitetnije obradili.“

I.A.P./ S.P./ M.K./ Frontal

Projekat se realizuje zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost portala Frontal i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.
This project is made posible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of news portal Frontal  and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.