Kako piše list ''The Atlantic'', reakcija SAD na epidemiju COVID-19 je trebala biti brza i odlučna, međutim, reakcija koju su pokazali je bila na nivou države sa lošom infrastrukturom i disfunkcionalnom vladom čije su vođe ili previše korumpirane ili glupe da bi spriječili masovnu patnju. Američka administracija je potrošila dva nepovratna mjeseca na pripreme. Predsjednik je pokazao namjerno sljepilo, prepade, hvale i laži, a njegovi megafoni, teorije zavjere i čudotvorne lijekove.

Ovo je treća velika kriza, u ovih par decenija 21. vijeka, u SAD. Prva kriza, 11. septembra 2001. godine, stigla je kada su Amerikanci još uvijek mentalno živjeli u prethodnom vijeku, a sjećanje na Veliku depresiju, svjetski rat i Hladni rat, ostalo je snažno. Partijska politika i druge užasne politike, naročito rat u Iraku, izbrisali su smisao nacionalnog jedinstva i nahranili gorčinu prema političkoj klasi koja nikada nije izblijedila. Druga kriza, 2008. godine, samo je to pojačala. Stručnjaci Federalnih rezervi i Ministarstva finansija koristili su monetarnu i fiskalnu politiku da spriječe drugu veliku depresiju. Vodeći bankari bili su osramoćeni, ali ne i procesuirani. Većina njih je zadržala bogatstvo,  a nakon nekog vremena, ponovo su bili u poslu.

Svu patnju su osjetili oni prosječni Amerikanci koji su se zadužili i izgubili posao, domove i penzioni fond. Mnogi od njih se nikad nisu oporavili, a mladi koji su odrasli u recesiji, osuđeni su na to da budu siromašniji od roditelјa. Nejednakost, temelјna, nemilosrdna sila u američkom životu od kasnih 1970-ih, se pogoršala.

Ova druga kriza dovela je do dubokog sukoba u američkom društvu, između viših i nižih slojeva, republikanaca i demokrata, metropolitanskog i seoskog stanovništva, urođenika i doselјenika, običnih Amerikanaca i njihovih vođa. Veze u društvu su nekoliko decenija bile pod naporom koji rastao, i sada su počele da se trgaju. Zbog svega ovoga, političke stranke su pribjegle populizmu, što je na kraju krajeva omogućilo dolazak Donalda Trampa na vlast.

Iako prvobitno odbačen od strane republikanskog establišmenta, konzervativna politička klasa i Tramp su ubrzo postigli dogovor. Bez obzira na razlike u pitanjima poput trgovine i imigracije, osnovni cilj im je bio zajednički - miniranje javnih sredstava u korist privatnih interesa. Republikanski političari i donatori koji su željeli da vlada učini što je manje moguće za opšte dobro, mogu živjeti srećno sa režimom koji jedva zna da vlada, pa su postali Trampove pristaše. Tramp se namjerio da uništi profesionalnu državnu službu, otjeravši neke od najtalentovanijih i najiskusnijih zvaničnika u karijeri, ostavljajući neispunjene klјučne pozicije na koje je postavio lojaliste sa jednom svrhom - da služe njegovim sopstvenim interesima. Nјegovo veliko zakonodavno dostignuće, jedno od najvećih smanjenja poreza u istoriji, poslalo je stotine milijardi dolara korporacijama i bogatima u džep, a oni koji su se okoristili zbog toga, skupili su se oko njega kako bi mu omogućili reizbor.

Ovakvo američko društvo, rastrgano nejednakošću, postalo je odlična podloga za širenje virusa. Ako je pandemija zaista neka vrsta rata, onda invazija i okupacija otkrivaju slabe tačke društva, uvećavajući ono što prolazi neopaženo u mirnodopskom vremenu, razjašnjavajući suštinske istine, podižući miris zakopane truleži.

Virus je trebao ujediniti Amerikance protiv zajedničke prijetnje, ali i tu su se pokazale partijske linije. Takođe, virus je trebao da bude i nivelator, međutim, samo je otkrio postojeće nejednakosti. Kada je bilo gotovo nemoguće pronaći testove na virus, bogati i oni sa dobrim vezama, nekako su uspjeli da se testiraju, uprkos tome što mnogi nisu imali nikakve simptome. U međuvremenu, obični lјudi sa  povišenom temperaturom morali su da čekaju u dugim redovima, samo da bi ih vratili, jer se nisu zapravo gušili. Šala koja se pojavila na Internetu kaže da je jedini način da otkrijete da li imate virus jeste da kihnete u lice bogatoj osobi.

Većina Amerikanaca teško uočava ovu nejednakost u normalnim vremenima. Međutim, u prvim sedmicama pandemije to je izazvalo ogorčenje, kao da je tokom opšte mobilizacije bogatašima bilo dopušteno da otkupe svoj izlaz iz vojne službe i gomilaju gas-maske. Kako se zaraza bude širila, žrtve će vjerovatno biti siromašni, crni i smeđi lјudi. Velika nejednakost američkog zdravstvenog sistema je evidentna u prizoru hladnjača, postrojenih ispred javnih bolnica.

Takođe, pandemija je otkrila da postoje esencijalni i neesencijalni radnici. Za koje radnike se ispostavilo da su esencijalni? Uglavnom su to lјudi na slabo plaćenim poslovima koji zahtijevaju njihovo fizičko prisustvo, te su direktno izloženi, poput radnika u skladištu, prodavaca, vozača, komunalnih radnika, bolničkog osoblјa, i dr. Doktori i medicinske sestre su heroji pandemije, ali kasirka u supermarketu sa bočicom dezinfekcionog sredstva i vozač dostave sa rukavicama od lateksa su trupe za snabdijevanje i logistiku koje drže borbenu liniju netaknutom.

Borba za prevazilaženje pandemije mora biti i borba za obnavljanje zdravlja američke države i njeno ponovno izgrađivanje, jer u suprotnom, bol i teškoće koje društvo trenutno trpi, nikada neće biti unovčeni. Ako su 11. septembar i recesija iz 2008. godine  istrošili povjerenje u stari establišment, 2020. godina bi trebala da razori ideju da je antipolitika naš spas. Međutim, stvaljanje tačke na ovaj režim, koja je potrebna i zaslužena, predstavlja tek početak.

Iz ovih užasnih dana možemo da naučimo da su glupost i nepravda smrtonosni, a da je u demokratiji suštinski posao biti građanin, te da je alternativa solidarnosti smrt. Nakon što izađemo iz skloništa i skinemo svoje maske, ne bi trebalo da zaboravimo kako je to bilo biti sam.

Frontal/D.M.