Tridesetak kilometara od Srebrenice na lijevoj obali jezera Perućac ugnijezdilo se bošnjačko selo Klotjevac. Prije rata brojalo je oko 70 kuća. Mnogo ljudi odatle je izginulo u ratu, a ostali su se rasuli od Švedske do Australije. U selu danas stalno živi samo pet porodica.

Na ulazu u selo iz betonske gromade iz koje teku četiri, kao ruka debela, mlaza vode, hladne ljeti i zimi, vješte ruke majstora postavljaju zelenomodri mermer. Donijeli su ga ovdje sa obala Neretve iz Konjica. Omaleni vižljasti majstor, kaže da se zove Mirko, ne haje za virus.

„Nema njega ovdje. Ovde je sve čisto. Najprije ljudi, pa priroda, ova voda je pravo bogatstvo. Ovdje uspijevaju i limun i smokva, takva je klima i ne vjerujem da korone ima. Rijetko ko i dolazi da bi je donio“, kaže kroz smijeh.

Ima još posla

Lijepo je vrijeme pa Mirko žuri da što više uradi. Ima još dosta posla i oko džamije – pokazuje nam pedesetak metara udaljenu bogomolju. „Tu ima još jedna manja obredna česma i još neki detalji“, kaže Mirko.

Mirko je samouki umjetnik iz Srebrenice. Radi sa drvetom i kamenom. Na Neretvi je godinama uređivao odmorišta raftera, gradio fontane, vodoskoke i kamine. U Berlinu restaurirao kamene skulpture na starim fasadama. U Švedskoj zidao krušne peći. U Francuskoj eksperimentisao sa keramikom. Slika i rezbari u drvetu, pravi razne suvenire, za pravoslavne manastire, ali i za Memorijalni centar Potočari u Srebrenici

Otkud on ovdje u bošnjačkom selu, pitam, i kako to da radi oko džamije. „Ljudima se svidjelo to što ja radim. Zvali me da radim i to je sve.“

„Mene politika ne interesuje. Ljude dijelim samo na dobre i loše, tako sam odgojen. Sa onim što ovim rukama zaradim, mogu da preživim. Pomaže mi jedan sin jer ni za njega nema posla. Drugi je na Malti – otišao trbuhom za kruhom. Suprugu u ratu ubio snajper, nas trojica sami živimo.“, priča dalje. „I ovi ljudi ovdje su izgubili svoje najmilije. Rat nikom dobrog nije donio“, kaže ovaj majstor.

Podjele su prestale na trenutak

Od pojave virusa politička nadmudrivanja nisu prva tema u medijima, ali ni u razgovorima običnih ljudi. Čini se da je zajednički problem, barem privremeno, ako ne pomirio, onda barem primirio, one što gotovo trideset godina opstaju na kormilu vlasti zahvaljujući tenzijama koje u narodu stvaraju.

„Šta je sad Ivane? Šta je sad Safete? Šta je sad Marko? Pita li vas korona koje ste vjere?“ Ovo je samo jedna od brojnih poruka slične sadržine, koje se ovih dana u Bosni i Hercegovini pojavljuju na društvenim mrežama.

Mirko se nada da će virus opametiti ljude: „Političari nas godinama zavade da bi oni dobro živjeli. Valjda će poslije ove korone narod doći do pameti i uvidjeti da smo svi isti i da moramo živjeti zajedno. Ona ne razlikuje ko je od nas dvojice Mirko, a ko Mirsad“, kaže, i pokazuje na Mirsada Bečića kojeg u Klotjevcu zovu Mire.

Džamija u Klotjevcu

„Što prije narod shvati…“

Mirsad je jedan od povratnika i član je građevinskog odbora za gradnju džamije i pratećih objekata kojeg su odabrali mještani Klotjevca i njihovi prijatelji širom svijeta. Oko 500 ljudi je doniralo novac da se to izgradi, jer je u ratu bilo sve sravnjeno sa zemljom.

„Mi smo prezadovoljni ovim kako nam Mirko radi“, kaže Mirsad i nastavlja: „To što je on Srbin, a ja Bošnjak, nije nam uopšte bitno. Bitno je da radimo, sarađujemo i kao ljudi se poštujemo. Bio je rat. Ne može se i ne smije zaboraviti šta se desilo. Jer, ako zaboravimo zlo će se desiti opet.“

„Svi mi obični ljudi smo na gubitku. U ratu su samo pojedinci profitirali, oni koji nam i danas kroje kapu. Mi živjeti i raditi jedni sa drugim’ moramo, i što to prije narod shvati i prihvati, svima će nam biti bolje“, priča Mirsad.

Izvor: dw.com