Preostala je obnova objekta igumenarije, odakle je požar izbio 2004. godine, i koji je najviše oštećen. Rekonstrukcija tog dijela manastira biće najkomplikovanija, jer je najduže u izuzetno lošem stanju. Pripremni radovi na tom dijelu manastira počeli su prošle godine, a pripremljen je i projekat rekonstrukcije.

Po riječima rukovodioca obnove manastira Hilandar Dragomira Krivokuće, završetak radova očekuje se 2022. godine.

Krivokuća za Sputnjik kaže da je cjelokupna obnova veliki izazov, jer je Hilandar spomenik kulture pod zaštitom Uneska, što znači da zahtjeva poseban pristup u radu. Takođe, sve radove prvo mora da odobri grčki Zavod za zaštitu spomenika kulture.

„Primjena materijala, kako estetskog tako i konstruktivnog, je prije svega vezana za svrhu vraćanja originalnih materijala u građevinu, što u ovom slučaju znači pokrivanje kamenim pločama, upotrebu ogromne količine drveta u nosećim  elementima, zidovima… Danas je rijetkost naći majstore koji to umiju i raditi postupak koji je jako spor i komplikovan“, objašnjava inženjer arhitekture Dragomir Krivokuća.

Ograničen način rada

Osim toga što je Hilandar spomenik kulture, u njemu žive monasi, pa radovi moraju da se prilagođavaju njihovom načinu života.

„Vi nemate slobodu rada i funkcionisanja u toj sredini. Imate ograničenje broja dana boravka, crkvene praznike, pravila manastirskog života. Dakle, vi remetite nečiji život i više je potrebno da se vi prilagodite njemu nego on vama. S druge strane, sama sredina je takva da ne postoji kolski put – sav materijal se donosi brodom. Struja se dobija iz agregata, a razna tehnička pomagala ne možete da angažujete jer je problem donijeti ih na Svetu Goru i upotrebiti ih“, kaže Krivokuća.

On navodi da ima još poteškoća, kao što su odvojenost radnika od društvene sredine i nedostatak opreme.

Krivokuća napominje i da rekonstrukcija ne zavisi samo od novca i vremena.

„Ako bi neko dao milijarde evra ili hiljadu ljudi, to ne znači da bi se posao brže završio, jer ima dosta logističkih problema. Takvo gradilište i način rada nije ni blizu onog koji možete vidjeti, recimo, u Beogradu. Sve je specifično, opasno i zahtjevno“, objašnjava Krivokuća.

Radovi su počeli u maju 2006. godine, a zadatak nije bio obnova samo onoga što je izgorilo, već i onoga što je dotrajalo, kao i izgradnja infrastrukturnih objekata poput kotlarnica, protivpožarnih rezervoara, vodovodne i kanalizacione mreže, koji bi osposobili manastir za savremeni život i bolje ga zaštitili od potencijalnih požara.

Prvo je obnovljen konak iz 1814. godine koji se nalazi na samom ulazu u manastir. Nakon toga obnovljeni su veliki konak, čija je površina oko 3.000 kvadratnih metara, ulazna zona sa paraklisom Svetog Nikole i Bijeli konak. U tim konacima danas žive monasi.

Prije tri godine ugrađeno je 18 kilometara vodovodnih cijevi van objekata, četiri i po kilometra optičkih kablova, sedam kilometara raznovrsnih instalacija… Prošle godine obnovljena je trpezarija, koja nije potpuno izgorila, ali su radovi bili neophodni, jer je od plamena dijelio samo jedan zid.

U požaru koji je u martu 2004. godine zahvatio manastir Hilandar na Svetoj Gori izgorilo je oko 54 odsto površine manastira.

Izvor: sputnik.news