„Da ne ostanemo dužni i jednu napomenu – jasno je da ne ratujemo protiv krvi i mesa, nego da su ovdje očigledno upleteni duhovi podnebesja. Okultni elementi su prisutni ne samo kroz otvoreni ili prikriveni satanizam promotera rodne teorije i polnih nastranosti, nego je okultno i sve to što promovišu i čine, što nas sve vraća u prilike i okruženje starozavjetnog Izrailja, kome su za svijetlu evropsku budućnost onog vremena tražili poklonjenje Vaalu i prinošenje djece na žrtvu. Od toga se treba sa gnušanjem okrenuti. Sa njima mi nismo ni rod ni pomozi Bog.“

Ovako se završava tekst „Jesmo li rod il` pomozi Bog“, prezvitera Miroslava Todorovića iz Bijeljine,   u kojem se on bavi prijedlogom Nacrta zakona o zaštiti protiv nasilja u porodici i nasilja nad ženama.

Prvo pitanje koje mi se nameće je koji su to argumenti kojima možete da pobijete gore navedeni citat?

Kako racionalno odgovoriti na „rat protiv duhova podnebesja, okultne elemente, otvoreni i skriveni satanizam, poklanjanje Vaalu i prinošenja djece na žrtvu?“

Možda bi to umio Dilan Dog, eventualno Skali i Molder, ali ja ne. Previse sam razuman.

Da je ovo napisao običan čovjek, a ne sveštenik Srpske pravoslavne crkve i psihijatri bi imali posla, ovako....

Sveštenik Miroslav Todorović u svom tekstu ističe tri problema u vezi sa predloženim nacrtom zakona. Prvi problem je neustavnost zakona i kako on tvrdi, pozivajući se na anonimne pravnike, on bi bez ikakvih problema pao na Ustavnom sudu RS. Drugi problem je pojmovni, jer nacrt zakona preširoko definiše određeno pojmove kao što su porodica i nasilje. I na kraju treća zamjerka je upotreba novih termina, kao što su „femicid“ i „rodno zasnovano nasilje“.

Meni su posebno zanimljivi ovi problemi sa pojmovima i terminima, pogotovo kada ih kritikuje čovjek koji je čitav svoj život podredio iracionalnom i čija se najvažnija knjiga može interpretirati na hiljade načina.

Čovjek koji bez ikakve zadrške prihvata učenje da je Zemlja nastala u 6 dana, da su dinosaurusi i ljudi živjeli u isto vrijeme, da se voda može pretvoriti u vino ili da mrtvi mogu oživiti traži da se precizno definišu pojmovi rod i porodica.

Realno, ovo nema ni u  Alanu Fordu.

U jednom dijelu teksta gospodin Todorović raspravlja o tome kako je homoseksulanost normalizovana i moli nas da vremeplovom, koji u ovom slučaju nije đavolska sprava, odemo u 1973. godinu

„Svakako, namjerno smo vremeplov podesili na tu godinu jer su do tada u svim psihijatrijskim udžbenicima i u svim psihijatrijskim udruženjima, svaka disforija i istopolne težnje smatrane psihičkim oboljenjima i bile kao takve liječene, a onda su na vrlo zanimljiv način najprije u SAD skinute sa liste psihičkih oboljenja, da bi pod pritiskom to kasnije uradili i mnogi drugi. SZO to čini tek 1990. godine. Kasnije su nastranosti ne samo zvanično prestale da budu bolesti, nego su promovisane i kao napredan način života, sve u težnji da se smanji broj ljudi, potpuno suprotno zapovijestima Božjim, a sa druge strane da se udalji blagodat Božja zbog grijeha ljudi, kako bi duh antihrista lakše napredovao.“

Prezviter Todorović nam u ovom pasusu sugeriše da je homoseksualizam nekada bio dijagnostikovan kao bolest, da bi „na zanimljiv način“ to prestao da bude, prvo u SAD, a onda u mnogim drugim državama. On tvrdi da je potom homoseksualizam promovisan kao napredan način života, da bi se smanjio broj ljudi na zemlji.

Zajebani su to zaključci jer nisu tačni i sa elementima teorija zavjere.

Ne zna, ili ne želi da zna,  sveštenik Todorović da je 1974. godine na svijetu živjelo 4 milijarde ljudi, da bi nas danas bilo preko 8 milijardi. Kao što vidite i pored toga što su „pederi“ postali normalni, broj ljudi se nije smanjio na planeti Zemlji, kako su oni planirali, već se udvostručio.

Sada ću ja pozvati tebe čitaoče da vremeplovom iz 1973. godine odeš u 278. godinu naše ere i među hrišćane i pokušaš da nađeš Bibliju kakvu poznajemo danas.

Naravno da je nećeš naći, jer u tom trenutku traje rasprava među hrišćanskim prvacima o vjerodostojnosti desetina javanđelja koja su u tom trenutku postojala među hrišćanima. Ova rasprava je trajala vijekovima i često se dešavalo da oni koji izgube u tim raspravama budu proglašeni otpadnicima od vjere tj. jereticima.

Neki naučnici tvrde da su postojala tri kriterijuma kojima su se vodili rani crkveni velikodostojnici. Prvi je bio autorstvo, da li se vjerovalo da je knjigu napisao neki apostol, Pavle ili neko njima blizak. Marko, recimo, nije bio apostol, ali je bio Petrov prevodilac. Drugi kriterijum bila je starost, tako da su stariji tekstovi imali prioritet nad novijima. Treći je bio ortodoksija, odnosno koliko se tekst uklapao u trenutno hrišćansko učenje, a to je već politika.

Negdje u četvrtom vijeku crkveni poglavari došli do konsenzusa oko svetih spisa, što je prilično razočaravajuće za pravog vjernika jer je izostalo onostrano.

Sada bi bilo interesantno da nam sveštenik Todorović objasni po čemu se odluka crkvenih otaca tj. ljudi  o relevantnosti pojedinih  jevanđelja, razlikuje od odluke psihijatara i psihologa da neko psihičko stanje proglase bolešću ili odsustvom iste. I u prvom i u drugom slučaju ljudi su donosili odluke u skladu sa znanjem kojim su tada raspolagali, s tim da su crkveni oci se bavili onostranim, a psihijatri i psiholozi ovozemljaskim stvarima.

Sami procijenite čije su eventualne greške opasnije po ljudski rod?

Sasvim očekivano u tekstu se pojavljuje vapaj očajnog popa koji kaže „Sada je pravo vrijeme da se suprotstavimo i stanemo u odbranu naših porodica. Vrijeme je ujedinjenja za odbranu naših svetinja.“

Naravno da sam se kao pravi Srbin naježio i spremio za odbrambeno- porodični rat, ali nikako da skontam koju tradicionalnu srpsku porodicu branimo, onu iz 1816. godine, iz 1903. godine ili ove današnje?

Realno, životi tih porodica se toliko razlikuju da je pitanje sasvim umjesno, jer da bi odbrana bila efikasna, ciljevi moraju biti precizno definisani.

Da li branimo porodice u kojima otac odlučuju kome će dati svoju kćer za ženu, na osnovu vrlo pragmatičnih kriterijuma ili možda branimo porodice u kojima ženska djeca ne trebaju  obrazovati, jer je ženi mjesto u kući? Da li se borimo za porodice u kojima kćerke ne nasleđuju ništa ili možda za porodice u kojima se rođenje ženskog djeteta doživljava kao tragedija? Da li tradicionalna srpska porodica smije da pored žene i djece, može da drži i kera u kući ili je njegovo mjesto u avliji? Da li je srpska tradicionalna porodica i ona koje se nije vjenčala u crkvi ili se uopšte nisu vjenčali? Da li je srpska porodica tradicionalna ako ne drži kravu, ovce, kokoši i svinje za kućne ljubimce? Da li žena u srpskoj tradicionalnoj porodici može imati dva prezimena? Da li srpska tradicionalna porodica smije ići na more, pogotovo u Tursku?  Da li je srpska tradicionalna porodica i porodica donedavne premijerke Srbije, sa kojom Srpska pravoslavna crkva nema nikakav problem ili ga barem jevno ne iznose?

Bilo bi red da nam sveštenik Todorović i svi ostali dušebrižnici todorovići, napokon pojasne, šta je to „tradicionalna srpska porodica“ i koje svetinje branimo?

Ima toga još, ali nemam živaca, da  dalje analiziram Todorovićevo pisanije.  

Dok se pop bori protiv džender i rodnog  satanizma i Novog svjetskog poretka, svaki dan neka glava porodice prebije svoju ženu ili djecu, jer ima kratak fitilj i razumijevanje okoline. Dok prezviter Todorović zaprduje oko definicija porodice ili famicida, sigune kuće za žene i djecu jedva sastavljaju kraj sa krajem. Dok nam crkva obećava carstvo nebesko, žrtve pakao već proživljavaju na zemlji.

Dokle više šuplje priče?

P.S. Prezviter je „sveštenoslužiteljski čin, drugi po redu u Crkvenoj jerarhiji, viši od đakona, a niži od episkopa, posvećen hirotonijom. Naslednik je sedamdeset učenika koje je Isus Hristos lično odabrao, takođe nazivanih "malim apostolima". Vrši sva bogosluženja osim hirotonije i osvećenja mira. Podređen je Episkopu koji ga rukopolaže.“

Preuzeto sa  blogger.ba