Ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Siniša Karan  izjavio je 13. novembra sljedeće: „da su nadležni republički organi registrovali više od 100 paradžemata, koje kontrolišu i intenzivno prate u vezi sa problematikom ekstremizma i terorizma, u vezi sa razvijanjem ekstremnog vehabijskog radikalizma, kao i povratnicima sa određenih stranih ratišta.“

Ostaje nedorečeno kako republički organi prate i kontrolišu ove paradžemate kada se većina njih nalazi u Federaciji BiH, gdje policija Republike Srpske ne smije djelovati, osim ako svjesno ne krši Dejtonski sporazum u koji se svi u entitetu kunu.

Krajem 2016. godine, kada je istekao rok koji je postavila Islamska zajednica u određenim džematima, odnosno osnovnim organiziranim zajednicama muslimana u BiH da se integrišu u njihovu strukturu, na to je pristalo 14 zajednica, dok je izvan njene ingerencije ostalo 22 zajednice i to: Stijena, Brezićani, Hodžići - Kakanj, Pobjeda - Feth, Briješće Brdo II, Aleja Bosne Srebrene, Gornja Mahala, Kuljani, Bara, Ošve, Kaloševići, Stmokos - Zenica, Liješnica, Kotorsko Donje, Gornja Maoča, Gornji Rahić/Dizđaruša, Ćehaje 1, Selo Gračanica, Stara Željeznička stanica Bihać, Kula - Tuzla, Dubnica, Delići-Hukići. Postoje tekije u kojima se obavljaju aktivnosti, a da one nisu u sistemu Tarikatskog centra. Postoje džemati koji su se odvojili od Zajednice i tako djeluju nelegalno - to su Stranjani i Klokot.

Izgleda da ministar Karan svjesno preuveličava opasnost i namjerno ne pravi razliku između džemata i paradžemata tj. da su za njega sve selefije ekstremisti koji jedva čekaju da postanu teroristi.

Dovim da ga ne savjetuje Galijašević.

Da se ministar policije Republike Srpske Karan ozbiljno bavi ovim fenomenom znao bi da svaki stanovnik Bosne i Hercegovine ima pravo da bude šta hoće, da se okuplja gdje hoće i udružuje s kim hoće, dok god svojim ponašanjem i djelovanjem ne krši zakone Bosne i Hercegovine.

Zato se ravnogorski pokret fino primio u Republici Srpskoj.

Napomenuo bih ministra da sam naziv paradžemat je potpuno glup, jer to su ustvari grupe ljudi koje su tu etiketu dobili jer ne pristaju da iz različitih razloga postanu dio Islamske zajednice BiH.

Oni na to imaju pravo, sviđalo se to nekome ili ne.

Što se tiče odlaska na ratišta u Siriji i Iraku, od 2012. do 2017. godine,  između 250 i 300 državljana BiH je bilo tamo. Prema zvaničnim informacijama dosad su se vratile 62 punoljetne i 22 maloljetne osobe. Punoljetni muškarci, koji su se do sad vratili ili su deportirani, uhapšeni su i 28 ih je osuđeno za neko od kaznenih djela povezanih s terorizmom.

Koliko sam upratio u medijima samo je jedna osoba uhapšena nakon izlaska iz zatvora, zbog sumnje da je planirala teroristički napad.

U Iraku i Siriji se još uvijek nalaze 173 osobe koje bi se mogle vratiti u Bosnu i Hercegovinu, među kojima su 42 punoljetna muškarca i 30 žena, te 91 maloljetnik.

Oni su potpuno zaboravljeni od strane države i uslovi u kojima oni žive su krajnje nehumani.

Zašto vam sve ovo pišem?

Niko ne spori da među selefijama u BiH može biti ekstremista i potencijalnih terorista, ali generalizacija svakog ko nosi potkraćene pantalone, bradu ili se pokriva je bezobrazno i opasno.

Bezobrazno je jer se to svjesno i planski radi, a selefije su žrtveni jarac, kojim se plaše ljudi u Bosni i Hercegovini, ali i šire. Nije u redu da se ti ljudi koriste za političko potkusurivanje političarima i širenje moralne panike.

Opasno je što se u takvoj klimi kakva se danas pokušava ponovo napraviti u BiH, selefije ničim izazvano predstavljaju kao opasnost po društvo, što dalje može da vodi ka njihovoj marginalizaciji, izolaciji i frustraciji. Neke pojedince u selefijskoj zajednici to može otjerati u ekstremizam, do kojeg nikad ne bi došlo da nije bilo ovih pritisaka.

Ako se to desi onda je za to krivo društvo, jednako koliko i taj pojedinac.

Preuzeto sa blogger.ba