Prije neki dan mogli smo u medijima pročitati naslov „323 intelektualca: Pogledajte ko je potpisao peticiju protiv odluke Ustavnog suda BiH“ koji govori o peticiji kojom je izraženo nezdovoljstvo radom Ustavnog suda BiH, posebno njegovom odlukom od 19. juna kojom je brisan član 39 iz Pravila rada.

Za četiri dana ovu peticiju su potpisala 322 člana akademske zajednice Republike Srpske.

Kao što vidimo u nastavku teksta, više se ne radi se o intelektualcima, već o ljudima koji rade na fakultetima u Republici Srpskoj.

Razlika između akademskog radnika i intelektualca je drastična, a to se najbolje može vidjeti ako pogledate spisak potpisnika peticije.

Na prvom mjestu je trenutni ministar za nauku i tehnologiju u Vladi Republike Srpske Željko Budimir. Budimir je poznat po tome što je napisao knjigu pod naslovom „Uspon jedne ideje - sloboda i samostalnost Republike Srpske i uloga Milorada Dodika", što ga je vjerovatno preporučilo za ministarsko mjesto i titulu intelektualca.

Na drugom mjestu je prof. dr Radoslav Gajanin rektor Univerziteta u Banjaluci koji se prvi i zadnji put pobunio protiv vlasti, naravno neuspješno, sa 7. godina, kada je želio da sjedi u prvoj klupi do učiteljicine katedre. Gajanin se uvijek bavio medicinom i gledao svoja posla, što ga je vjerovatno i preporučilo za rektora, ali je daleko on od intelektualca.

Na trećoj poziciji se nalazi prof. dr Milan Kulić rektor Univerziteta u Istočnom Sarajevu, po struci biolog i ćutolog. Zato je i rektor, ali nije intelektualac.

Ko je u stvari intelektuac?

Evo recimo šta Umberto Eko kaže o intelektualcima “Problem leži u tome što je intelektualac zaista koristan samo po pitanju budućnosti, ne sadašnjosti. Ako ste u pozorištu i izbije požar, pjesnik se ne smije popeti na stolicu i recitovati pjesmu. On mora pozvati vatrogasce kao i svi drugi. Funkcija intelektualca je da unaprijed kaže: Obratite pažnju na to pozorište jer je staro i opasno! Tako da njegova riječ može imati proročku funkciju upozorenja. Funkcija intelektualca je da kaže: Mi trebamo to uraditi, a ne: Mi moramo to uraditi sada! – to je posao političara.”

Kada Čomski govori o intelektualcima on na prvo mjesto postavlja poštenje, što znači odgovornost intelektualaca da govore (i pišu) istinu i da raskrinkaju laži. Ne samo političarima, već i drugima, intelektualci često moraju reći ono što ljudi ne vole da čuju.

Sartr kaže da je intelektualac onaj koji se bavi stvarima koje se njega ne tiču, dakle, javnim stvarima.

Analiziramo li samo ova tri autora i njihove vizije intelektualca, možemo zaključiti da je njihov posao da upozoravaju tj. “trče pred rudu”, raskrinkavaju laži i bave se stvarima koje se njih lično ne tiču tj, javnim interesom.

Imajući u vidu samo ova tri kriterijuma, zapitajmo se koliko ljudi sa ovog spiska zaslužuje da ga nazovete intelektualcem?

Vrlo malo, jer najveći broj potpisnika ove peticije ima super moć da gleda svoja posla ili da je na strani vlasti.

Da budem banalan i postavim jedno sasvim obično pitanje, kako je moguće da niko od ovih ljudi nema drugačije mišljenje od Milorada Dodika ili barem ne smije javno da ga kaže kada se radi o odluci sudija Ustavnog suda BiH?

Preuzeto sa blogger.ba