Ovo nije tekst o Semiru Osmanagiću, ovo nije ni tekst o domaćim medijima koji mu daju prostor da iznosi svoje smiješne konstrukcije, ovo je tekst o ljudima koji vjeruju u ono što istraživač megalitnih i piramidalnih lokaliteta i koji ga sa oduševljenjem podržavaju.

• Postoje ljudi koji vjeruju u visočke piramide.

• Postoje ljudi koji vjeruju da u visočkim piramidama ima nešto...

• Postoje ljudi koji vjeruju da je u nekom od svojih mnogobrojnih života Semir Osmanagić bio na Marsu prije 800 000 godina, gdje je vodio vojno odjeljenje za nadarene ljude i onda je došao na ovu planetu.

• Postoje ljudi koji vjeruju Semiru Osmanagiću koji citira „Kremansko proročanstvo“ kao relevantnu literaturu.

• Postoje ljudi koji vjeruju da se mašinom kontrolišu zemljotresi.

• Postoje ljudi koji vjeruju da je Semir Osmanagić sve predvidio i sve znao u vezi pandemije virusa COVID- 19.

• Postoje ljudi koji vjeruju u Osmanagićevu istoriju.

• Postoje ljudi koji su spremni da te vrijeđaju, omalovažavaju, prijete, jer ismijavaš doktora Semira Osmanagića i njegove sulude ideje.

Ko su ti ljudi?

To su obični ljudi koje vjerovatno svakodnevno susrećemo na putu od kuće do vrtića, škole, posla, sa kojima se pozdravljamo, družimo, a možda i živimo, ali ipak postoji nešto po čemu se oni izdvajaju od „nevjernika“.

Po čemu se razlikuju?

Oni su razočarani u institucije sistema, jer ih je država po ko zna koji put razočarala, izigrala, prevarila i to  razočarenje je potpuno razumljivo. Oni se osjećaju ljutito i bespomoćno, jer ne mogu, ili barem tako misle, da bilo šta učine da bi se njihovo stanje u društvu promijenilo. Samim tim kod njih se razvija društveni cinizam i opštedruštveno nepovjerenje. Ne samo da ne vjeruju državi i njenim institucijama, već su često i iracionalno kritični prema njima (zdravstvu, školstvu i sl.).

Takvi ljudi su skloni paranoidnom mišljenju, ali ne i paranoji u kliničkom smislu, što znači da je to "politička paranoja", kojim se označava tendencija atribucije zavjereničkih namjera političkim interesnim grupama. U praksi to znači da grupe ljudi, obično male i moćne, rade o glavi velikoj grupi ljudi koja je nemoćna. Kao rezultat toga pojavljuju se i teorije zavjere.

Ljubitelji Osmanagića imaju sposobnost da pojednostavljeno objašnjavaju svijet. U toj crno bijeloj slici svijeta s jedne strane, imamo objekte zavjere koji su dobri, ali naivni, neinformisani i nesvjesni opasnosti, a s druge, imamo aktere zavjere koji su obično manjina i zli. Kada je svijet tako jednostavno podijeljen, nije ga teško razumjeti, a pogotovo je poželjno zauzeti stranu tj. biti na strani dobra.

Priznajem, živimo u prilično haotičnom vremenu u kojem je teško razumjeti šta se dešava, zašto se dešava i kuda sve ovo ide. U vremenu u kojem su sve informacije „ravnopravne“, a post istina svakodnevno konstruiše i revidira. U društvu opšteg nepovjerenja i sumnje u sve i svakoga.

Zato nam treba Semir Osmanagić koji je jedan od odabranih da sve zna, kome je sve jasno i koji će nam dati recept kako da živimo svoje živote dugo i srećno.

A nije ni čudo što je takav, kad je došao iz svemira i proživio toliko života.

Preuzeto sa: blogger.ba