Srđan Puhalo
Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.Srđan Puhalo
Razapeto svetosavlje
Tog jutra 26. januara Banjalučani koji žive u Aleji Svetog Save, ili tuda prolaze, mogli su vidjeti razapete izemđu drveća, a iznad kolovoza, crvene cerade na kojima se ćirilicom napisane, kako reče gradonačelnik Banjaluke Stanivuković, nalaze „Mudre riječi našeg prvog srpskog arhiepiskopa, svetitelja i prosvetitelja i danas nas uče da ne skrećemo sa pravog puta, a to je upravo put svetosavlja“.
Na prvi pogled nema se tu šta mnogo zamjeriti, ali bi bilo zanimljivo da citate Svetog Save u februaru zamijene recimo riječi Danila Kiša, koji je daleko od svetitelja, ali ima zanimljivih opservacija, koje su aktuelne i danas.
Recimo šta bi falilo da jedno jutro pročitamo nešto ovako „Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao, to su drugi (druge nacije, drugo pleme).“
Ali vratimo se porukama Svetog Save po izboru uprave grada Banjaluka.
- Nemojte, o čeda i braćo, nikada da poštujemo ono što škodi, a obilazimo ono što spasava.
Možete li da zamislite jednog javnog službenika ili partijskog činovnika koji će se pobuniti protiv laži, korupcije, nepotizma? Možete li zamisliti profesora istorije koji će reći da je Radovan Karažić ratni zločinac? Možete li zamisliti člana direktora javne ustanove koji daje ostavku zbog toga što je nešto pogriješio ili ne želi da uradi nešto što mu je „sugerisao“ predsjednik stranke. Ni ja ne mogu.
- Ukaži premudroma na krivicu i biće mudriji, a pravedniku pouku i nastaviće da je prima.
Koliko ste spremni da svojim premudrim nadređenim ukažete na njegove propuste i rizikujete da budete degradirani, šikanirani, ismijani ili izbačeni sa posla. Koliko je šefova koji su spremni da saslušaju kritiku podređenih i da uče od boljih i sposobnijih? Naravno ima takvih ljudi, ali malo i najčešće slušamo druge kada smo nemoćni i u velikom problemu.
- Nećemo nikoga sa vrata naših prazna da otpuštamo.
Ne znam na šta je Sveti Sava tačno mislio kada je ovo kazao, ali znam da migrante nismo puštali do naših vrata, već smo ih još na ulazu u dvorište tjerali u Federaciji BiH.
- Ukloni od sebe ošta usta i uvredljive usne daleko od sebe odbaci.
Kada bi živjeli u skladu sa ovom porukom zamislite na šta bi nam onda ličila politička scena ili predizborna kampanja? Ko bi onda bio izdajnik, plaćenik, lopov, đubre, bolesnik, ko? Ako bi usta i usne postali pristojni na šta bi nam ličili mediji i društvene mreže. Kada bi se uljudili na koga bi istresali sav svoj bijes i ljutnju? Ko bi se onda obad’o u Narodnoj skupštini Rapublike Srpske ?
- Mali je trud života našega, a veliko i beskonačno dobro kao nagrada.
Koliko je nas spremno da se odrekne ovozemljaskih naslaždenija, zarad obećanja za koje nismo sigurni da postoje ili da ćemo ih okusiti. Ko od nas ne mašta da bude Dodikov kum?
Ovdje ćemo stati iako je poruka bilo još.
Prošlo je više od 30 godina od kada se pravoslavlje vratilo na velika vrata među Srbe, ali nisam siguran da su se vratile i hrišćanske vrijednosti.
Djeca nam masovno uče vjeronauku i koriste svaku priliku da se naduvaju ili urade nekom sintetikom. U školama se prave priredbe za Savindan samo za Srbe, ostalima je neradni dan. Popovi nam osvještavaju kuće, stanove, firme, automobile. Na policijskim vozilima oslikani sveci. Crkve nikad punije grešnika. Političari se dodovoravaju crkvi, crkva iskorištava političare. Kičma nam se povila od masivnih krstova, a nabildani mafijaši oslikani ko Studenica šepure se gradom. Svetosavlje se pretvorilo u nacionalizam, a mi maštamo o povratku u zlatni Srednji vijek.
Čini mi se da je istinskih vjernika bilo više u doba socijalizma, danas dominiraju glumci i imitatori.
Razepeti smo između surove realnosti i partijske poslušnosti i nije dovoljno samo razapeti cerade sa parolama na ćirilici, da bi se promijenili.
P.S.
Evo čitam da neki od citata sa cerada uopšte nisu riječi Svetog Save tj. da su izmišljeni, što opet odlično pokazuje kakvu vlast imamo u Banjaluci, neobrazovanu ali pravoslavnu. Svaka crkva bi to poželjela.
Preuzeto sa blogger.ba
