Srđan Puhalo
Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.Srđan Puhalo
Predavanje Dževada Gološa je praznik demokratije u BiH
Neki dan u Mostaru, na panelu o antifasizmu u 21. vijeku, analizirali smo šta je to danas fašizam i kako se manifestuje. Čuli smo različita razmišljanja o tome, nekad i oprečna, ali je konsenzus postignut oko jedne stvari, a to je da svaki totalitarizam nastoji svog oponenta, protivnika i neistomišljenika eliminisati iz javnog života, vrlo često ne birajući sredstva.
Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama u članu 11. kaže „Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima, uključujući pravo da osniva sindikat i učlanjuje se u njega radi zaštite svojih interesa. A potom dodaje „za vršenje ovih prava neće se postavljati nikakva ograničenja, osim onih koja su propisana zakonom i neophodna u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti ili javne bezbjednosti, radi sprječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Ovim se članom ne sprječava zakonito ograničavanje vršenja ovih prava pripadnicima oružanih snaga, policije ili državne uprave.“
Čemu ovoliki uvod?
Pa neki dan se digla prilična galama oko jednog predavanja Dževada Gološa u Vogošći, koje je organizovalo Omladinsko udruženje „Tempo“ a pod nazivom „Zločin ateizma“.
Prateći sve ono što se tada govorilo ostalo mi je nejasno da li je problem tema predavanja, organizator predavanja, predavač i potencijalni posjetioci tog predavanja?
Što se tiče same teme možemo reći da iz perspektive vjernika, bez obzira da li je musliman, katolik ili pravoslavac, ateizam je bježanje od svoje suštine, jer je Bog u osnovi svakog čovjeka. Opet to je lični izbor svakog pojedinca i tu se ne može ništa.
Ako ateizam postane vrijednost jednog društva tj. države, a u socijalizmu to jeste bio jedan od dominantnih principa, onda se može govoriti o tome kako se država odnosila prema religiji, vjerskim službenicima, objektima, vjernicima i kakvi su njegovi grijesi ili kako ga je Gološ nazivao zločini.
Pa mi smo takva predavanja, i ne samo predavanja, već imali mnogo 90-ih godina prošlog vijeka od strane vodećih intelektualca SDA, SDS-a i HDZ-a.
Na kraju krajeva da li bi se ateisti bunili da se napravi tribina pod nazivom „Zločini u ime vjere“?
Ako je problem ko organizuje tribinu i ko su njeni posjetioci onda se zapitajmo ko to sebi daje za pravo da ograničava prava svojih neistomišljenika na okupljanje, jer to nije odlika i vrijednost demokratskog društva.
U tome i jeste veličina i značaj demokratije, da pruži mogućnost postojanja i drugih ideja sa kojima se ne slažete, a pa čak da se te ideje zalažu za ukidanje demokratije.
San svakog pravog muslimana je uspostavljanje šerijatske države i da od nje nema savršenijeg državnog uređenja. Naravno postoje i tu varijacije, neki od njih maštaju o društvu kakvo sada imamo u Avganistanu, neki bi voljeli da žive u društvu kakvo je u Saudijskoj Arabiji, Iranu ili Kataru, a neki bi bili zadovoljni da Bosna i Hercegovina bude uređena kao Turska.
Da li imamo pravo da im zabranimo da rade na uspostavi takvog društva?
Ne, jer demokratsko društvo je nadmetanje ideja uz poštovanje određenih pravila. Ako se zalažete za demokratsko i liberalno društvo onda trebamo da napravimo tribnu na kojoj ćemo afirmisati takve principe i dokazujemo da je takvo uređenje najbolje za svakog pojedinca, jer im dopušta da budu ono što želi, dok god ne ugrožavaju prava drugih.
Omladinci iz udruženja „Tempo“ imaju pravo da se okupljaju i organizuju tribine koje žele, dok god ne krše zakon i ugrožavaju prava drugih ljudi.
Demokratsko društvo treba uvjeriti svoje građane da su njegovi principi dobri za svakog pojedinca, bez obzira da li koje etničke pripadnosti, vjeroispovijesti, ideologije ili seksualnog opredjeljenja u odnosu na neka druga uređenja.
Sjećam se moga prvog istraživanja selefija iz 2016. godine, koje je pokazalo da se građani u BiH njih plaše, ali pri tome skoro polovina selefija je trpilo nasilje (fizičko, verbalno, emocionalno) od tih istih uplašenih građana.
Jednostavno rečeno, uplašeni i zabrinuti građani su zlostavljali one kojih se plaše.
Demokratsko društvo mora da se odnosi jednako prema svima, pa i našim neistomišljenicima.
Ako građani ove države ne žele da žive u demokratskom društvu onda to nije problem Dževada Gološa, već se se zapitajmo kakva je to demokratija u kojoj živimo.
Preuzeto sa blogger.ba
