Prije neki dan, tačnije 16. novembra, u prostorijama Bošnjačkog instituta u Sarajevu Memorijalni centar Potočari-Srebrenica predstavio je dokument pod nazivom „Bosanski genocid, hrestomatija“.

Na promociji je govorio direktor Memorijalonog centra Emir Suljagić i kazao „Riječ je o dokumentu koji treba da posluži kao osnov za nastavne planove i programe i za učenje o bosanskom genocidu. Odlučili smo da proširimo fokus i narativ i da ne pokazujemo samo Srebrenicu u njenom uskom geografskom specifičnom kontekstu. Izabrali smo da pokažemo da postoji fenomen, da postoji stvar koja se može nazvati i opisati kao bosanski genocid”

Problem je što bosanski genocid ne postoji, postoji samo genocid u Srebrenici.

Zločin genocida je krivičlno djelo precizno definisano članom 171. (Glava 17.) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine i oko toga ne bi trebalo da bude velike polemike.

Sve i jedna presuda Suda BiH i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju koja se tiču genocida, a prema podacima Memorijalni centar Potočari-Srebrenica ima ih oko 20, odnose se na genocid u Srebrenici.

O genocidu u Bosni i Hercegovini nema ni riječi.

Evo šta o tome kaže Međunarodni sud pravde u Hagu, „u tužbi Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore, utvrdio je da Srbija nije počinila genocid u BiH, niti učestvovala u zavjeri ili bila saučesnik u genocidu. Obrazlažući presudu, predsjednica Međunarodnog suda pravde Rozalin Higins izjavila je da Srbija nije počinila genocid kroz svoje organe ili osobe čija djela bi uključivala odgovornost države prema međunarodnom pravu. Sud je presudio da je Srbija i Crna Gora odgovorna što nije učinila ništa da spriječi genocid u Srebrenici.

Kao što vidite i ovdje se izričito govori o genocidu u Srebrenici.

Ako pročitate drugostepena presuda Radovanu Karadžiću,  prvom čovjeku Republike Srpske,  vidjećete da je on nije osuđen za genocid u Bosni i Hercegovini, već za genocid na području Srebrenice 1995.,  progone i ubistva Bošnjaka i Hrvata širom BiH, terorisanje stanovništva Sarajeva granatiranjem i snajperskom vatrom i uzimanje pripadnika međunarodnih snaga mira za taoce. 

Kao što vidite nijednog trenutka nije mi namjera da umanjim veličinu zločina koje su pojedinci iz vlasti u Republici Srpskoj počinile u zadnjem ratu, već da na osnovu presuda sudova pokažem da genocida u Bosni i Hercegovini nije bilo.

Presude  nisu švedski sto pa da iz njih uzmete šta vam odgovara, a odbacite ono što vam se ne sviđa.

Šta je onda cilj ove zbirke tekstova koje je objavio Memorijalni centar Potočari-Srebrenica?

Odgovor nam opet daje Emir Suljagić ”Ovo je prvi put da mi preuzimamo na ovaj način taj komad i vlasništvo nad tim komadom naše istorije. Ovo je istorija koju ćemo mi napisati i ovaj dokument je prvi korak u tom pravcu”

Iz ove izjave Suljagića proizilaze neka važna pitanja.

Ko su to Mi?

Po svemu sudeći to su Bošnjaci i niko drugi, jer Suljagić jasno naglašava “za ovaj projekat prvi puta nam nije trebao niti, Beograd niti, Zagreb”, a ni Banjaluka, niti desna strana Mostara.

Sad postavljam jedno vrlo jednostavo pitanje, da li nama u Bosni i Hercegovini treba hrestomatija o proteklom ratu ili genocidu u Srebrenici za sva tri naroda ili za svaki ponaosob?

Mi već danas imamo tri istorije u etnički podijeljenom obrazovanju koje su, najčešće pristrasne i navijačke i ova hrestomatija samo doprinosi postojećim podjelama.

Šta znači preuzeti vlasništvo nad našom istorijom?

Istorija je nauka nad kojom niko nema vlasništvo. Kao i sve nauke ona njezine hipoteze se stalno propituju, potvrđuju ili odbacuju, traga se za novim činjenicama, metodologija usavršava i ne znam  i ko danas izdaje dozvolu da se neko smije baviti određenim istorijskim temama ili ne smije. U socijalističkoj Jugoslaviji imali smo ideologiju koja je u većoj ili manjoj mjeri određivala na koji se način o nečemu može pisati i govoriti i znamo kako je ta država i istorija završila.

Ova hrestomatija je nastala u okviru projekta „Istina, dijalog, budućnost“, ali se plašim da je promašila sva tri cilja.

Preuzeto sa blogger.ba