Nedavno je Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje Republike Srpske izdao monografiju "Djeca žrtve rata 1991-1995". Tim povodom direktor tog centra Milorad Kojić dao je jednu vrlo razumnu izjavu „Smatrali smo da je jako bitno izdvojiti ovu posebnu kategoriju. Djeca nikome nisu mogli da urade zlo, a stradala su u velikom broju“, a potom je dodao „da su u monografiji najupečatljiviji podaci o tome kako su djeca stradala“.

Naravno, poučen ranijim iskustvima knjigu sam vrlo pažljivo čitao, jer od Kojića i njegove „patriotske“ ekipe svašta možete očekivati.

I evo šta sam našao.

Prije svega naslov je nedorečen, bolje reći netačan, i daje mogućnost za manipulaciju, a evo i zašto.

U monografiji piše da su predmet ovog istraživanja „maloljetne osobe (starosti do 18 godina) koje su stradale na području BiH i Hrvatske u periodu od 1991. do 1995. godine, kao i maloljetna lica stradala nakon ovog perioda od posledica rata.“ Kada otvorite monografiju vidite da se radi o popisu ubijene srpske djece u BiH i Hrvatskoj. Na spisku se nalazi i poneko dijete druge etničke pripadnosti, ali koje je stradalo isključivo u Republici Srpskoj i Republici Srpskoj Krajini od strane Armije BiH ili hrvatske vojske i policije.

Na ovom spisku nema nijedno bošnjačko ili hrvatsko dijete koje je ubijeno od strane Vojske i Policije Republike Srpske na teritoriji ovog entiteta. Da budem jasniji u ovoj monografiji nema imena bošnjačke i hrvatske djece ubijene u Prijedoru, Srebrenici, Zvorniku, Višegradu, Foči...

U monografiji možemo pročitati da je u Bosni i Hercegovini stradalo 427 djece, a u Hrvatskoj 58, koju prati analiza po mjestu stradanja, načinu stradanja (granata, snajper, hladno oružje, nesrećan slučaj...).

U čemu je još onda problem?

Problem je što je u Bosni i Hercegovini tokom rata ubijeno mnogo više djece.

Problem je u tome što se na tom spisku nalaze žrtve, njihovo stradanje, ali u „posebnim“ slučajevima ne i od koga su stradale, što će se pokazati kao veoma važno.

Navešćemo nekoliko „posebnih“ primjera.

Dvanaestogodišnja Jovanović (Save) Tanja stradala je 19. 12. 1992. godine u Lukavcu od granate. Interesantno je da za Tanju ne piše od čije je granate stradala iako je tada grad Lukavac bio pod kontrolom Armije BiH. Tanju je ubila artiljerija Vojske Republike Srpske i to bi valjda trebalo da piše.

Mihajlović (Dušana) Nina, poginula je od granate 14. maja 1992. godine u Sarajevu. Imala je manje od dvije godine, a granata je ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske. Interesantno je da Nine Mihajlović nema na spisku ubijene djece Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

Slađana (Bogdana) Perišić je stradala od granate 13. jula 1992. godine u sarajevskom naselju Nedžarići. Granata je doletjela sa položaja Vojske Republike Srpske i i njenog imena nema u monografiji.

Željka (Dragana) Malinić je takođe stradala od granate, koju su ispalili vojnici Republike Srpske, u sarajevskom naselju Švrakino Selo, ali njenog imena nema u monografiji.

Maja (Branka) Đokić imala je 18. godina kada je stradala na uglu ulice Maršala Tita i Kralja Tomislava od granate ispaljene sa položaja Vojske Republike Srpske. To se desilo 9. aprila 1995. godine u 20:05h. Ni njenog imena nema u monografiji.

Magdalena (Bože) Đorem je zajedno sa majkom i ocem poginula 6. jula 1995. godine u parku na Ali- pašinom Polju. Imala je 5 godina, a granatu su ispalili vojnici Vojske Republike Srpske. Ni nje nema na spisku žrtava. Magdalene nema ni na spisku Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

Čovjek se zapita koliko u ovoj monografiji ima djece koje je ubila Vojska i Policija Republike Srpske, a koliko ih uopšte nije evidentirano?

Ne znam šta je morbidnije, da neko ko veliča i opravdava srpske ratne zločince, a to direktor Kojić redovno radi, na spisak žrtava stavlja i one koje su ti zločinci ubili ili ih izostavlja sa spiska iako su djeca.

Kojić je povodom izlaska knjige još kazao „Ovo, još jedno izdanje Centra rezultat je dugogodišnjeg istraživanja, kao i saradnje sa brojnim institucijama i nevladinim organizacijama. Važno je da izneseni podaci i dostupni dokumenti što prije postanu predmet interesovanja pravosudnih institucija, jer se prilikom izrade ove monografije Centar vodio snagom argumenata i činjenica“.

Interesantno je i to da je Kojić i njegova ekipa argumente i činjenice izgleda tražio samo od institucija i organizacija iz Republike Srpske.

Slažem se u potpunosti sa Kojićem, bilo bi veoma važno da odgovorni iz Vojske i Policije Republike Srpske postanu predmet interesovanja pravosudnih institucija zbog ubistva Tanje, Nine, Maje, Slađane, Magdalene…

P.S. Pošto je najavljeno i drugo izdanje ovo je moj skromni prilog toj publikaciji, jer kao što Kojić reče „ovo nisu samo brojevi, već su konkretni opisi i podaci. Izvršili smo rehumanizaciju.“

P.P.S. Ovo je još jedan dokaz da se u Bosni i Hercegovini manipuliše ubijenom djecom i zašto je potreban jedinstveni spisak žrtava, kojeg nema ni nakon 27 godina od prestanka rata.

Preuzeto sa blogger.ba