Ovaj tekst je samo dio jednog velikog istraživanja koje je objavljeno u publikaciji „Kako Mladi u BiH opažaju protekli rat“. Prije nego što krenemo sa analizom, važno je naglasiti da je u istraživanju učestvovalo 1308 mladih ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine.

Nacionalizam se u ovom istraživanju mjerio kroz tri faktora: mundijalizam kao odsustvo nacionalizma, nacionalni ponos kao vezanost za svoju naciju i spremnost da se žtvuje za nju i šovinizam kao najektremniji oblik nacionalizma, a spremnost na pomirenje kroz faktore: spremnost za opraštanje drugima za patnje koje su nam nanijeli, rehmanizaciji protivnika tj. ponovno opažanje protivnika kao čovjeka i kroz stepen nepovjerenja prema drugima.

Šta nam kažu rezultati?

Interesantno je da kod Bošnjaka, u odnosu na Srbe i Hrvate, nalazimo najviše izražen mundijalizam, nacionalni ponos i šovinizam, što samo po sebi izgleda kontradiktorno, ali izgleda da među mladim Bošnjacima stasaju jasno odvojene grupe sa oprečnim odnosom prema svom narodu i drugim narodima. Mladi Bošnjaci sa izraženim mundijalizmom ne vide etničku pripadnos kao nešto važno i značajno, dok kod druge dvije grupe Bošnjaka ta etnička pripadnost je manje ili više važna. Kao što znamo nacionalizam koji ne pređe granice patriotizma i ljubavi prema svom narodu nije loš, ali kada to pređe u mržnju prema drugima oda to prestavlja problem.

Postavlja se pitanje šta je u osnovi tog bošnjačkog šovinizma i koliko je on opasan po Bosnu i Hercegovinu?

Prije svega mišljenja sam da je to prirodan od govor mladih Bošnjaka na hrvatski i srpski nacionalizam, ali i pokušaj da se svoj narod prikaže kao bolji u odnosu na druga dva naroda, što bi značilo da ima i veća prava od drugih. Tu posebno veliku ulogu igraju dešavanja iz 90-ih godina, gdje su Bošnjaci podnijeli najveće žrtve i strah da im se to ne ponovi.

Nisam siguran da je bošnjački ekstremni nacionalizam dobar na bilo koji način za budućnost Bosne i Hercegovine, jer dominacija bilo kojeg naroda na ovim prostorima, ili osjećaj superiornosti, obično nije donosila ništa dobro ni Srbima, ni Hrvatima, ni Bošnjacima.
Mladim Srbima i Hrvatima je važan nacionalni ponos i to se može objasniti na više načina. S jedne strane, to je strah od mogućnosti da će Bošnjaci ugroziti njihov identitet namećući bosanstvo kao nacionalni identitet, što se veoma dobro vidi kroz borbu za očuvanje nacionalne grupe predmeta u školama, postojanje dvije škole pod istim krovom, raspravama o jeziku i pitanju etničkog identiteta na popisu iz 2013. godine. S druge strane, postoji strah kod Srba i Hrvata od političke nadmoći Bošnjaka koja se ogleda u kontroli svih važnijih upravljačkih funkcija u državi, entitetima i kantonima (slučaj Komšić ili formiranje Vlade Federacije BiH). Veoma često možemo čuti izjave srpskih i hrvatskih političara u Bosni i Hercegovini o važnosti čuvanja i odbrane etničkih identiteta i vjerovatno to u velikoj mjeri utiče na kreiranje nacionalnog ponosa kod Srba i Hrvata.

Imajući u vidu spremnost na pomirenje možemo reći da se Hrvati, Bošnjaci i Srbi međusobno značajno razlikuju na sve tri mjerene varijable. Rehumanizacija je najviše izražena kod mladih Srba, tj. oni su najviše spremni da svoje protivnike očovječe, a slijede ih Bošnjaci i Hrvati. Slična je situacija i kod praštanja. Na praštanje su najviše spremni Srbi, a slijede Hrvati i Bošnjaci. Govorimo li o nepovjerenju, ono je najviše prisutno kod mladih Bošnjaka, koji se se značajno razlikuju od Srba i Hrvata.

Ovdje imamo veoma interesantan fenomen. U Republici Srpskoj imamo sistematsko ignorisanje i poricanje zločina koje su počinili njihove institucije, vojnici i oficiri, veličanje ratnih zločinaca i samoviktimizaciju, a istovremeno imamo mlade kod kojih je izražena spremnost na rehumanizaciju protivnika i praštanje.

Kada govorimo o povezanosti nacionalizma i pomirenja, možemo reći da dobijamo očekivane rezultate. Ispitanici koji su skloniji mundijalizmu si i spremniji za praštanje i manje su nepovjerljivi prema drugim etničkim grupama. Sa porastom nacionalnog ponosa rastu i šovinizam i nepovjerenje prema drugima, dok opada spremnost na praštanje. Što je šovinizam prisutniji kod ispitanika, to je nepovjerenje prema drugim narodima veće, a smanjuje se spremnost na rehumanizaciju protivnika i praštanje. Sa porastom spremnosti za rehumanizacijom protivničkih grupa raste i spremnost za praštanje. Što su ispitanici spremniji za praštanje, to se smanjuje i njihovo nepovjerenje prema drugim etničkim grupama.

Jednostavno rečeno, što je neki oblik nacionalizma više prisutan kod mladih ljudi, to su manje spremni na pomirenje.