Srđan Puhalo
Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.Srđan Puhalo
Petoknjižje Milorada Dodika ili sve će to akademici pozlatiti
Neki dan sam saznao da je Milorad Dodik do sada napisao pet knjiga, tako berem tvrde priređivači tih knjiga Milan Ljepojević i Franc Sošnja, intelektualno krilo SNSD-a. Dodik vjerovatno o tome nema pojma, ali je fino znati da pored svih svojh obaveza stiže ponešto i napisati, baš kao i njegov koalicioni partner iz HDZ BiH Dragan Čović.
Pisao bi i Bakir, ali je zauzet „rušenjem“ Republike Srpske.
Elem, neki dan je promovisana njegova peta knjiga pod nazivom „Volja naroda“ i sam naslov knjige je problematičan, jer je na poslednjim izborima za srpskog člana Predsjedništva BiH Milorad Dodik osvojio 368 210 glasova, što je tek 29,1%, od ukupnog broja birača u Republici Srpskoj.
Toliko o volji naroda.
Promocija je održana u Akademiji nauka i umjetnosti Republike Srpske (ANURS). U knjizi je sarbano sve ono što je Dodik govorio od četvrte knjige do danas, a govorio je mnogo, ljutito, uvredljivo i bahato.
Što bi rekao Branko Miljković „ko ne sluša pjesmu, slušaće oluju“.
Ova promocija, kao i sve ostale, poznata je po tome što autor knjige tradicionalno nije prisustvovao samoj promociji, što morate priznati nije baš uobičajeno kada se radi o poromociji knjiga, ali nam to govori o odnosu autora prema knjizi, a možda i o kvalitetu same knjige.
Ipak to nije spriječilo njegove obožavaoce da se okupe u ANURS-u i potvrde svoju lojalnost šefu, partiji i pisanoj riječi.
Promociji je prisustvovala respektabilna ekipa, ministar zdravstva Republike Srpske Šeranić, šef banjalučkog SNSD-a doktor Vlado Đajić, čelnici ANURS-a Kuzmanović, Mirjanić, Branković i ostale socijaldemokrate koji se nadaju brzom napredovanju u stranci.
Ipak, svim prisutnim u sali ANURS-a, treba odati priznanje jer su smogli hrabrosti i snage da dođu slušati nešto tako dosadno i isprazno.
Zamislite sve te silne akademike, kako pažljivo slušaju i promišljaju riječi Milana Ljepojevića koji u jednom trenutku kaže „da je kroz knjigu poslata poruka da je glas Milorada Dodika mnogo jak, da se mnogo čuje i da su ga mnogi razumjeli, na prvom mjestu Rusija i Kina.“
Franc Sošnja na to dodaje „Dok čitate knjigu, dobijate, razumijete i jačate osjećaj jedinstva koji nam je potreban.“
Trebaš imati samodisciplinu kaluđera iz Šaolina da se ne nasmiješ ovim glupostima.
Naravno ovdje nije problem Milorad Dodik, njemu nikada ne bi palo na pamet da piše knjigu koja će imati tiraž od 1000 primjeraka. On radi na veliko.
On je jednostavno žrtva dokonih poltrona unutar svoje partije.
Problem su upravo ti akademici, profesori i drugi predstavnici javnog i kulturnog života Banjaluke, koji svojim prisustvom i tobožnjom zainteresovanošću ovom partijskom skupu daju privid kulturnog događaja.
Opet, kao da je nekad bilo drugačije?
Preuzeto sa: blogger.ba
