Srđan Puhalo
Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.Srđan Puhalo
Uloga medija u stradanju sarajevskih Srba ili kad Đuzepe Zakarija šupljira
Prenošenje blogova Srđana Puhala nije dozvoljeno bez pismenog odobrenja redakcije. (15.05.2021.)
Da li ste pročitali Izvještaj Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja Srba u Periodu od 1991- 1995 godine?
Naravno da niste, ja sam stigao do 413. stranice i već lagano posustajem, ali Srbin u meni neda da odustanem.
Danas se bavimo ČETVRTIM poglevljem koje je „pripremao“ Đuzepe Zakarija, pazi sada, novinar specijalizovan za predstavljanje ratova i strahota na Balkanu i haški svjedok. Njegov zadatak je bio da nam pokaže koja je „Uloga medija“ u stradanju Srba u Sarajevu.
Nabro je toga novinar 170. strana, a gdje i nebi kada je krenuo od hladnog rata.
Ne šalim se jedan pasus se zove „Hladni rat: kratki pregled“, a onda slijede pasusi „Javna diplomatija, komunikaciona stategija i upravljanje informacijama“, Lov na vještice u Hladnom ratu, Kulturni hladni rat, „Raspad SFRJ“, „Globalni politički kontekst 90-ih“ i na kraju „Prodavanje rata“.
Čitajući ta poglavlja saznali smo da su SAD nakon završetka Drugog svjetskog rata sarađivale sa nacističkim generalima, da je jerusalimski Veliki muftija sarađivao sa nacističkom Njemačkom, da je Džozef Makarti proganjao ljevičare po SAD, a potom i šta je medijski mogul Mardok pokupovao od medija. Saznali smo i kakvu budućnost je 1970. godine CIA proricala Jugoslaviji.
Ali nikako da saznamo kakve to ima veze sa stradanjem sarajevskih Srba?
Zaključak svih ovih poglavlja je da su Srbi u startu izgubili „propagandni rat“ protiv Bošnjaka i Hrvata i da se nikada od toga nisu oporavili.
Onda dolazimo do analize medijskog sadržaja koji je podijeljen u dva dijela.
Prvi dio se odnosi na „šest mjeseci prije izbijanja neprijateljstava u bivšoj SFR“ u kojem se navode analize pisanja engleskog nedeljnika Ekonomist, potom Tajmsa i francuskog dnevnog lista Le Mond. Riječi mete su: Srbin/srpski, Milošević i savezna vojska.
Kada pročitate tu analizu nije vam jasno kakve to ima veze sa staradanjem Srba u Sarajevu? Nikakve.
Druga analiza se zove „Događaji koji su prethodili ratu i sam rat u Sarajevu (1991–1995)“ gdje su analizirani dvije dnevne novine, Njujork Tajms i Gardijan. Đuzepe Zakarija preuzima analizu „Instituta za političke studije“ iz Beograda koji je sebi za cilj postavio medijskog sadržaja o događajima koji su prethodili ratu i o samom ratu u Bosni i Hercegovini (1991–1995).
I sve to divno i krasno osim što nam nije jasno kakve veze ima pisanje Njujork Tajmsa i Gardijana sa stradanjem Srba u Sarajevu?
Vjerovatno je njihovo pisanje imalo uticaja na percpeciju čitalaca iz SAD i Velike Britanije, rata u BiH i Sarajevu, ali je teško očekivati da su ubice sarajevskih Srba svoju „inspiraciju“ tražile u ovim dnevnim novinama.
Valjda bi bilo logično da su analizirali kako mediji u Sarajevu pisali o Srbima u Sarajevu i kakva je bila njihova uloga u stradanju Srba. Da li su sarajevski mediji dehumanizovali Srbe koji su ostali u Sarajevu? Da li su koristili zapaljive riječi i pozivali na linč? Da li su nekritički prenosili izjave bošnjačkih i hrvatskih političara koji su pozivali na ubijanje i protjerivanje Srba u Sarajevu?
Takvu analizu nam „specijalista za predstavljanje ratova i strahota na Balkanu“ ne nudi niti je ima.
No dobro Zakarija nam umjesto toga nudi analizu kako su Njujork Tajms i Gardijan pisali o pojedinim događajima za koje on misli da su obilježili rat u Sarajevu, Dobrovoljačka ulica, masakr u Ulici Vase Miskina, Markale 1 i Markale 2.
I šta je glavni zaključak ovog poglavlja?
- srpska strana se pretežno prikazivala kao napadač u poređenju sa hrvatskom i bošnjačkom/muslimanskom stranom,
- srpska strana se pretežno prikazivala kao agresor u poređenju sa hrvatskom i bošnjačkom/muslimanskom stranom,
- srpska strana se pretežno prikazivala u negativnom kontekstu (upotreba negativnih epiteta) u poređenju sa hrvatskom i bošnjačkom/muslimanskom stranom.
A gdje su ti sarajevski Srbi?
Nigdje, nisu spomenuti čak ni u glavnom zaključku.
Prenošenje blogova Srđana Puhala nije dozvoljeno bez pismenog odobrenja redakcije. (15.05.2021.)
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal
