Srđan Puhalo
Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.Srđan Puhalo
Lična i kolektivna odgovornost na primjeru Prijedora
Prenošenje blogova Srđana Puhala nije dozvoljeno bez pismenog odobrenja redakcije. (05.02.2021)
„Plovi patke preko Save, nosi pismo na vrh glave, u tom pismu piše, dokle Incko više.“
Republika Srpska je u šoku, visoki predstavnik Valentin Incko udario je nisko, da niže ne može biti. Elem, čovjek traži da Narodna skupština Republike Srpske oduzme povelje s odlikovanjima Radovanu Karadžiću, Biljani Plavšić i Momčilu Krajišniku zbog toga što su presuđeni ratni zločinci.
Posebno je šokirano srpsko javno mnjenje jer u pismu stoji „Tim činom bi se ispravilo poniženje koje je počinjeno prema žrtvama ratnih zločina, njihovim porodicama i svim građanima BiH, ali i uklonila kolektivna odgovornost sa srpskog naroda, a uklanjanjem kolektivne krivice i eliminisanjem bremena prošlosti, cjelokupan narod bi se rasteretio i mnogo lakše kretao prema plemenitim ciljevima budućnosti, uključujući i pristupanje EU.“
Srpske patriote, su odmah zaboravili žrtve i svu pažnju usmjerili ka koletivnoj odgovornosti i krivici, jer za zločine mogu biti odgovorni samo pojedinci, a ne cijeli narodi.
Sasvim je jasno da oni ne žele da prave razliku između individalnog zločina, kolektivne krivice i odgovornosti?
Da bi to pojasnili uzećemo primjer Prijedora 1992. godine.
Počećemo od činjenica, za tri mjeseca, od kraja maja do kraja avgusta 1992. godine, u opštini Prijedor je ubijeno 3173 bošnjačka i hrvatska civila. U prosjeku ubijano je 26 ljudi dnevno.
Za ta ubistva i druge zločine do sada osuđeno preko 50 Srba i to vam je, braćo Srbi, individualna odgovornost.
E sada se treba zapitati kako je moguće da tih 50 Srba tri mjeseca nesmetano ubija, siluje, prebija i pljačka po opštini Prijedor?
Moguće je jer su imali saglasnost, pisanu ili nepisanu od čelnih ljudi Prijedora, šefova SDS-a, vojne i civilne vlasti u Prijedoru, ali i prvih ljudi Republike Srpske. Moguće je jer se niko od Srba u Prjedoru nije pobunio protiv ubijanja i zlostavljanja. Vjerujem, da su među Srbima postojali pojedinci koji su pokušavali na sve načine da ublaže tragediju Bošnjaka i Hrvata, ali većina je ćutala.
Da li je ta ćutnja većine Srba pitanje kolektivne odgovornosti?
Jeste, jer su oni svojom ćutnjom odobravali sve ono što se u njihovo ime radilo ta tri mjeseca.
Znam sada ćete reći, bio je rat, moralo se ćutati i to mogu da razumijem, ali Prijedorčani su nastavili da ćute i nakon rata.
Podsjetiću vas braćo Srbi da je Tomašića otkrivena 2013. godine, o njoj se ćutalo 21 godinu. Ćutale su i institucije.
Pravili su se da ne znaju da postoji masovna grobnica površine 100 metara kvadratnih i 10 metara dubine u kojoj je ležalo 420 tijela. Ćutali su i stanovnici Prijedora sve te godine, nije im palo napamet da pozovu besplatnu i anonimnu liniju i pomognu svojim komšijama, poznanicima i prijateljima da pronađu tijela svojih očeva, braće, dajidža, amidža, komšija i prijatelja.
Srbi koji su živjeli pored grobnice žalili su se lokalnim vlastima da bi im leševi mogli zagaditi vodu. Sve se znalo, ali se „junački“ ćutalo.
Ako ovo nije kolektivna krivica i odgovornost, šta je?
Ćuti se i danas, gromoglasno se ćuti.
Da li ste ikada na Radio televiziji Republike Srpske vidjeli emisiju u kojoj se govorilo o stradanju Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru 1992. godine? Da li ste ikada na Radio televiziji Republike Srpske vidjeli prilog sa obilježavanja zatvaranja prijedorskih logora Keraterm, Trnopolje i Omarska? Da li ste na tim komemoracijama vidjeli predstavnike vlasti Republike Srpske?
Naravno da niste, jer javni servis i vlasti Republike Srpske, kao i većina drugih medija, sistematski izbjegavaju bilo kakav razgovor koji bi mogao Srbe podsjetiti na zločine koje su počinili u Prijedoru.
Ako ovo nije kolektivna krivica i odgovornost, šta je?
Na kraju kraju krajeva nije pošteno da svu krivicu svalimo na Karadžića, Plavšićku i Krajišnika, nikad oni ne bi postali ratni zločinci da im nismo pomogli. Morao je neko da otpušta sa posla, prijeti, hapsi, sprovodi, stražari, vozi bagere i kamione, toči gorivo, prodaje opljačkano, blagosilja i ćuti o svemu tome i odlikuje odgovorne.
E to vam je braćo Srbi kolektivna krivica i odgovornost.
P.S. U ovom trenutku se još uvijek traga za više od 500 Prijedorčana koji su ubijeni 1992. godine. Čija je to krivica i odgovornost?
Prenošenje blogova Srđana Puhala nije dozvoljeno bez pismenog odobrenja redakcije. (05.02.2021)
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal
