Prenošenje blogova Srđana Puhala nije dozvoljeno bez pismenog odobrenja redakcije. (06.12.2020)

Dvadeset dana posle izbora razmišljam o tome šta se desilo u Banjaluci, jer pobjeda Draška Stanivukovića se ne može objasniti ni logički, ni matematički, što svakako ne umanjuje njezin značaj.

Postojala je sasvim opravdana pretpostavka, o njoj je govorio i šef PDP-a Borenović, da izlaznost mora biti veća od 65% da bi Stanivuković imao šansu da pobjedi, ali na lokalne izbore je izašlo oko svega 96 987 glasača ili 50,4% i Stanivuković je opet pobjedio.

Šta kažu rezultati izbora?

Ako pogledamo ukupan broj glasova koje su osvojili kandidati za gradonačelnika Banjaluke vidimo da je Stanivuković pobjedio za 8605 glasova ili 8,88% što nije mala razlika.

Nedoumica je od koga su došli ti glasovi?

Ako pogledamo rezultate partija vidimo da su PDP i SDS zajedno osvojili 22 960 glasova, što je za 29 836 glasova manje od ukupnog broja glasova koje je osvojio Stanivuković.

Partije okupljene oko SNSD-a su osvojile 63 834 glasa, što je 19 642 više od broja koje je osvojio Igor Radojičić.

Zbog čega glasači Vidovdanske koalicije nisu glasali za Radojičića?

Ako je vjerovati Miloradu Dodiku on sumnja da je Socijalistička partija Srpske radila protiv interesa Igora Radojičića i da je to bio jedan od razloga izbacivanja ove partije iz koalicije sa SNSD na nivou grada Banjaluka ali i vlade Republike Srpske.

Nisam siguran da je ovo tačno jer ne vidim interes Selaka i njegove družine da sada napuste SNSD i svu moć koju su dobili nakon razlaza sa Petrom Đokićem i njegovim socijalistima. Ovdje ne govorimo samo o funkcijama i dobrim platama, ovdje govorimo o mogućnosti Socijalističke partije Srpske da nastavi sa daljim radom na širenju stranke i pripremama za parlamentarne izbore 2022. godine. Možda Selak i ekipa nisu radili dovoljno za Igora Radojičića, ali sigurno nisu radili protiv njega.

Mnogo je vjerovatnije da je Socijalistička partija Srpske žrtva zakulisanih igri Đokića, Stevandića i Čubrilovića i njihovog straha od njihovog daljeg jačanja.
Pa čak i da od ukupnog broja glasača Vidovdanske koalicije oduzmemo 8518 glasova Selakove partije, Igor Radojičić bi bio gradonačelnik Banjaluke, ali nije.
Još su neke partije zabušavale?

Druga hipoteza je da su stanovnici Banjaluke Igora Radojičića kaznili zbog nezadovoljstva radom Dodika i SNSD-a.

Na prvu loptu ovo izgleda veoma primamljivo objašnjenje, ali kada malo proanalizirate brojke dobijete da svaki treći glasač (30,9%) Vidovdanske koalicije nije zadovoljno radom Milorada Dodika i SNSD-a, a zadovoljan je radom partija koje su sa njim u koaliciji.

Možda su oni donekle u pravu sa ovom hipotezim, ali se postavlja pitanje zašto su glasači Vidovdanske koalicije glasali za Stanivukovića, kada su mogli uopšte da ne glasaju ili da ponište svoj glasački listić?

Napomenuću opet Igor Radojičić je dobio 19 642 manje glasova od Vidovdanske koalicije.

Šta je te glasače odbilo od Igora Radojičića, koji nije loše obavljao svoj posao gradonačelnika Banjaluke, i privuklo ih mlađanom Stanivukoviću?

Prije svega to je želja za pobjedom Stanivukovićai spremnost da igra ne sve ili ništa.

Njegova kampanja nije ni prestajala nakon opštih izbora 2018. godine. On i njegova ekipa su svjesno ili nesvjesno kreirali strategiju na koju SNSD nije imao adekvatan odgovor. Svaki njegov nastup u Narodnoj skupštini Republike Srpske, slao je poruku javnosti da se ne plaši Milorada Dodika, da ne bježi od sukoba sa njim, da je spreman da primi udarac i uzvrati. I ne samo da ga se ne plaši, već ga i otvoreno ismijava. Tako se topio Dodikov autoritet među građanima, a vidjeli smo i jednu drugačiju stranu Dodika, iznerviranog i izvan kontrole.

I sve to sa osmjehom.

Radio je mnogo na terenu ili je odlično stvarao privid tog rada preko društvenih mreža. On nije mnogo očekivao od klasičnih medija, ali ih je uspio natjerati da prenose informacije koje je on sam kreirao i plasirao prije svega preko društvenih mreže, naročito instagrama i fejsbuka.

Stanivuković je uspio od sebe napraviti žrtvu i vlast mu je u tome neizmjerno pomogla. Sjetimo se onog šamara ministra policije Lukača u Parlamentu Republike Srpske i mnogih suđenja koja je novi gradonačelnik Banjaluke pompezno najavljivao i na koja se redovno odazivao. Nije se obazirao na ono što govore RTRS i Alternativna televizija, on je postao medij kojem se više vjeruje.

Uvjerio je mnoge da je on alternativa, koja nije opasna po interese Republike Srpske.

Naravno, sada ta magija nevinosti nestaje i polako se suočavamo sa novim likom konzervativnog političara, sa liberalno- dječačkim osmijehom. Magija će i dalje nastajati kada počne rješavati konkretne probleme pod praćen budnim okom SNSD-a, RTRS-a i građana koji imaju velika očekivanja.

Nevinost je izgubljena, sada je samo pitanje kako to prihvatiti njegovi obožavatelji.

P.S. O Stanivuković će morati da povedu računa i Dodik i Borenović, jer njegove ambicije, kao i njegove ekipe, su mnogo veće od gradonačelnika Banjaluka i mislim da su spremni da uklone i jednog i drugog na putu njihovog ostvarenja.

Prenošenje blogova Srđana Puhala nije dozvoljeno bez pismenog odobrenja redakcije. (06.12.2020)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal