Srđan Puhalo
Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.Srđan Puhalo
Popustite više Stanivukovića
Prenošenje blogova Srđana Puhala nije dozvoljeno bez pismenog odobrenja redakcije. (29.11.2020)
Krajem februara 2019. godine RTRS je prenio tekst fantomskog portala Infosrpska pod naslovom „Infosrpska: Stanivuković novo čedo engleske obavještajne službe“ u kojem se kaže „Samozvani borac protiv siromaštva i za ljudska prava i egzibicionista željan javne promocije, poslanik PDP-a u Narodnoj skupštini Republike Srpske Draško Stanivuković, novo je čedo engleske obavještajne službe i njenog isturenog odjeljenja u BiH, koje personifikuje glavni režiser destabilizacije Srpske Robert Kort, piše portal Infosrpska.“
Godinu dana kasnije portparol SNSD-a Radovan Kovačević je kazao: "Ljudi iz SDS-a i PDP-a su na putu bez povratka, a taj put se zove nikako drugačije nego izdaja" i ona je u mnogim medijima postala naslov.
Zašto vam sve ovo pišem?
Zato što građani Republike Srpske ne vole mnogo izdajnike, strane plaćenike, a vlast je svim silama nastojala da baš na taj način, ali i mnoge druge, diskredituje Stanivukovića i kao što znamo nije im uspjelo.
Ako želite ozbiljno da se bavite politikom u Republici Srpskoj onda neke stvari nikako ne smijete da prihvatite, a to su da se u Srebrenici desio genocid, da je haški Tribunal pravedan prema Srbima, da kritikuješ Srpsku pravoslavnu crkvu i da podržavaš održavanje Parade ponosa u Republici Srpskoj.
Znači ovdje ne govorimo šta je moralno, već šta je realno.
Samo dva političara u Republici Srpskoj su javno priznali genocid u Srebrenici Milorad Dodik i Dragan Čavić. Dodik se pokajao i postao šef „tragača za istinom“ u Srebrenici, a Dragana Čavića je Dodikova vlast urnisala zbog „izdaje“ Srebrenice, sve dok nije postao njegov koalicioni partner, a partija statistička greška.
Da bi mogao da parira srpstvu Milorada Dodika Draško Stanivuković je morao da bude barem Srbin kao on, a to znači da ni po živu glavu nije smio upasti u zamku Srebrenice i haškog Tribunala, ali za to mu je trebala verifikacija od strane nadležnih institucija kao što je recimo Srpska pravoslavna crkva.
I moram vam priznati da je to Stanivuković odlično odradio iskoristivši vješto medije iz Sarajeva koji su rastrubili svim Srbima da Stanivuković negira genocid i da je haški Tribunal mjesto stradanja srpskih „heroja“. Drugi potez koji je Draška učinio srpskim patriotom je povukla njegova partijska kolegica Jelena Trivić veličanjem „antifašizma“ Draže Mihailovića, a treći potez koji je razoružao sve „nevjerne Tome“ bio je odlazak na litije u Nikšić odakle je protjeran i najava da će biti odlikovan od strane mitropolita Amfilohija.
Nakon svega ovoga sve optužbe Dodika i SNSD-a o stranom plaćeniku i izdajici više nisu „pile vode“.
Sada su Srbi, kojih je u Republici Srpskoj 80%, a u Banjaluci 90%, mogli bez griže savjesti da izdaju Republiku Srpsku, mogli glasati za Stanivukovića. To su i učinili.
Ali džaba sve, mediji iz Federacije BiH, ali i neki iz regiona su nakon njegovog trijumfa u Banjaluci, akcenat stavili na njegovo „četništvo“.
Zašto?
Pa valjda zato što mu nemaju za sada ništa drugo zamjeriti.
Postavlja se opravdano pitanje zašto mediji u Sarajevu nisu pitali Mirka Šarovića, koji je 2019. godine proglašen za najministra i ličnost godine, šta misli o genocidu u Srebrenici i Radovanu Karadžiću. Realno, tih 90-ih godina on je bio prilično visoko kotiran u SDS-u i ova pitanja bi su mnogo primjerenija njemu nego Stanuvukoviću.
Ne sjećam se ni da su pitali ni Crnatka kada je bio ministar inostranih poslova, baš kao ni Tegeltiju, Majkićku, Radmanovića, Borenovića ili sve te guzonje iz Republike Srpske kojima Bosna i Hercegovina obezbjeđuje plate.
Ne sjećam se da su to ikada pitali ni Igora Radojičića.
Mogu razumjeti da Bošnjaci u Federaciji BiH s nestrpljenjem čekaju nekog političara iz Republike Srpske koji će pričati što njihove uši i srce žele da čuju, ali se bojim da takav političar danas u Republici Srpskoj ne bi dobio ni glasove Bošnjaka, jer i oni glasaju za svoje, a kamo li od Srba.
Realno, da je Stanivuković odlučio da postane Puhalo, ne bi za njega glasala ni Jelena Trivić, a Bošnajci iz Sarajeva i onako nemaju pravo glasa u Banjaluci.
Prenošenje blogova Srđana Puhala nije dozvoljeno bez pismenog odobrenja redakcije. (29.11.2020)
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal
