Srđan Puhalo
Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.Srđan Puhalo
Zašto institucije Republike Srpske manipulišu sa brojem ubijenih Srba u BiH?
Prenošenje blogova Srđana Puhala nije dozvoljeno bez pismenog odobrenja redakcije.
Krajem oktobra 2019. godine u „Nezavisnim novinama“ mogli smo pročitati izjavu direktora Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Milorada Kojića koji je rekao „da su u bazu podataka Centra unesena 89.273 dokumenta za 34.930 Srba ubijenih u proteklom ratu u BiH.“ Obrazlažući u Narodnoj skupštini Republike Srpske izvještaj o analizi i planu aktivnosti o pitanju traženja nestalih, istraživanju i procesuiranju ratnih zločina, Kojić je rekao da ovdje nije riječ o imenima, prezimenima i običnim brojevima, već o personalnim dosijeima svakog lica pojedinačno.
U blogu „Da li Srbi još uvijek ginu u Bosni i Hercegovini?“ od 4. novembra 2019. godine zapitao sam se otkud sada broj od 34.930 ubijenih Srba, što je za 5.860 ljudi više u odnosu na 2017. godinu i 7.530 u odnosu na 2016. godinu?
Ako sam dobro shvatio direktora Kojića, nema frljanja podacima i svaka žrtva ima personalni dosije u kojem osim ličnih podataka, piše gdje je i kada nastradao.
Naravno uputio sam dopis nadležnoj instituciji i dobio vrlo interesantan odgovor.
Prvo su mi objasnili da se oni bave „istraživanjem, prikupljanjem, dokumentovanjem, obradom, klasifikacijom, prezentovanjem i arhiviranjem dokumentacione i druge građe o Odbrambeno-otadžbinskom ratu, drugim ratovima iz perioda 20. vijeka na prostoru bivše Jugoslavije.“
Onda su mi objasnili da su predmet ovog istraživanja „žrtve srpske nacionalnosti koje su stradale u periodu od 1991- 1995. godine u sukobima na području BiH, odnosno bivše SFRJ, bilo kako pripadnici vojnih formacija ili kao civilne žrtve rata. Pored ovih žrtvama se smatraju i žrtve drugih nacionalnosti koje su stradale od bošnjačkih ili hrvatskih snaga, a bili su pripadnici Vojske Republike Srpske, Jugoslovenske Narodne Armije ili vojnih formacija sa područja Republike Srpske Krajine.“
Šta iz ovoga možemo zaključiti:
- U okviru broja od 34.930 ubijenih Srba u BiH, ne nalaze se samo Srbi iz BiH već i ubijeni Srbi iz Republike Srpske Krajine, a možda i neko iz Srbije, Crne Gore, Rusije, Grčke.
- U okviru broja od 34.930 ubijenih Srba u BiH, ne nalaze se samo Srbi iz BiH, nego i Bošnjaci, Hrvati, Jugosloveni, Crnogorci, Romi, Rusi, Grci koji su stradali od bošnjačkih i hrvatskih vojnih snaga.
- U okviru broja od 34.930 ubijenih Srba u BiH, nalaze se i Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Romi, koji su poginuli 1991. godine, kada u BiH još uvijek nije bilo ratnih dejstava, kao vojnici JNA, policije ili neke paravojne formacije koja se borila na teritoriji Slovenije i Hrvatske.
- Sasvim je jasno da je broj od 34. 930 poginulih Srba u BiH lažan i da mi u stvari ne znamo taj broj, a Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica, kojim upravlja Milorad Kojić to neće da nam kaže.
Ako pogledate grafikon koji sam dobio vidjećete neke nelogičnosti.
Prva nelogičnost je da grafikon predstavlja srpske žrtve iako u samom dopisu piše da pored Srba žrtvama se smatraju i žrtve drugih nacionalnosti koje su stradale od bošnjačkih ili hrvatskih snaga, a bili su pripadnici Vojske Republike Srpske, Jugoslovenske Narodne Armije ili vojnih formacija sa područja Republike Srpske Krajine.
Znači to nisu srpske žrtve, već se tu nalaze i Bošnjaci, Hrvati, Crnogorci, Jugosloveni, Rusi, Grci i svi ostali koje su ubili vojske Bošnjaka i Hrvata.
Druga nelogičnost je da je u Narodnoj skupštini Republike Srpske direktor Kojić kazao da imaju spisak od 34. 930 žrtava, u dopisu koji sam ja dobio taj broj je 35.044 te podaci za 496 lica koja su stradali od posljedica ranjavanja ili posljedica represije i rata.
Sada vi gatajte koji je broj tačan.
Na kraju u grafikonu imamo 7228 osoba koje su stradale izvan BiH i postavlja se pitanje koliko je tu Srba koji su imali mjesto boravka u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori i da li je metodološki ispravno da njih svrstavamo u isti koš sa Srbima koji su stradali u BiH.
Sasvim je jasno da Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica namjerno povećava broj stradalih Srba u BiH nastojeći da na sve načine sustigne, koliko je to moguće, bošnjačke žrtve.
Na ovaj način umanjuje sopstveni kredibilitet i dovodi u pitanje vjerodostojnost kompletnog svog rada. Ne znam zašto to radi, ali to što radi nije dobro za Srbe i istinu o proteklom ratu u BiH.
Prenošenje blogova Srđana Puhala nije dozvoljeno bez pismenog odobrenja redakcije.
