Srđan Puhalo
Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.Srđan Puhalo
Kost
Prenošenje blogova Srđana Puhala nije dozvoljeno bez pismenog odobrenja redakcije.
U subotu smo ponovo sahranjivali strica.
Pitate se kako ponovo?
Pa fino, moj stric je nestao maja 1992. godine u Sarajevu. Kažu da su ga sačekali ispred ulaza u zgradu na Alipašinu i odveli u nepozatom pravcu. Nikada nam Sarajevo nije kazalo ko ga je zaustavio i gdje odveo, a nije da nismo tražili odgovore. Pronašao ga je i identifikovao Institut za nestale osobe BiH. Sahranjen je 2004 godine, podigli smo mu spomenik i porodica je odahnula.
Barem smo to mislili.
Prošlog mjeseca zvali su nas ponovo iz Instituta za nestale osobe BiH da nam saopšte da je pronađena i identifikovana još jedna stričeva kost. Pitali su nas hoćemo li je preuzeti? Naravno da hoćemo, kazali smo, jer nije dobro za porodicu da kosti jednog čovjeka budu razdvojene.
Ko zna koliko ćemo još puta strica sahranjivati?
Prije godinu dana dogovorio sam sastanak sa meni nepoznatom ženom. Željela je da me vidi i porazgovara sa mnom. Sjedili smo u holu hotela Terme na Ilidži i reče mi da je rodom iz Kalinovika, da je poznavala moga oca, da je otac bio dobar čovjek koji bi joj sigurno pomogao da je živ. Traži tijelo svoga polubrata doktora Abdurahmana Filipovića kojem se gubi svaki traga 5. avgusta kada ih u pratnji policijskog auta iz Barutnog magacina odvode vojnici Pere Eleza.
Kazali su joj da je ubijen u selu Ratina, opština Foča, iznad štale Mustafe Tuzlaka, zajedno sa još 24 Bošnjaka. Tijela su im potom ubačena u štalu i zapaljena.
Ona se nada da njen polubrat, kao i ostali, nije izgorio u štali, već da je možda negdje zakopan. Ona traži samo kost, jednu jedinu kost, da je sahrani kako dolikuje čovjeku. Ne interesuje je ko je ubica, spremna je i da plati za tačnu informaciju, samo da bi pronašla tu kost.
Nisam joj pomogao, jer o tome niko ne želi da priča.
Odrastao čovjek ima 206 kostiju koje čine skelet. Kosti služe da zaštite meke organe (lobanja), da stvara krvne ćelije, da skladišti minerale, za kretanje i provođenje zvuka. Hemijski gledano kost se sastoji se bjelančevina (25%), vode (10%) i soli (65%). Kost je sastavljena od hrskavice, spužvastog koštanog tkiva, čvrstog koštanog tkiva, koštane srži i pokosnice. Tako je to u pristojnim društvima i normalnim državama.
Kada pronađu kost u Bosni i Hercegovini ona odmah dobije ime i prezime, godinu rođenja, pol, starost. Ona se pretvori u brata, sestru, oca, majku, tetku, strinu, djeda, nanu, strica, daidžu, rođaka, komšiju, prijatelja. Kod nas kost odmah dobije ličnost i porodičnu istoriju. Našim kostima se bavi najsavremenija tehnologija u ovoj zemlji.
Kost, samo jedna pronađena kost, može da da smiraj cijeloj porodici.
Danas se u Bosni i Hercegovini još uvijek traga za 6600 kostiju.
Prenošenje blogova Srđana Puhala nije dozvoljeno bez pismenog odobrenja redakcije.
