Prenošenje blogova Srđana Puhala nije dozvoljeno bez pismenog odobrenja redakcije.

Početkom septembra u Banjaluci se održavaju dva Međunarodna sajma knjige. Jedan o kome pišu mediji i drugi stvarni.

Kada govorimo o medijima tu je sve kako treba, tako RTRS prenosi da na 24. Međunarodnom sajmu knjige učestvuje preko 100 izdavača i izlagača iz zemlje i regiona. Onda nastavlja „poštovaoci pisane riječi imaće priliku da se i ove godine susretnu sa kapitalnim izdanjima vodećih izdavačkih kuća iz regiona.“, među kojima su "Kreativni centar", "Vulkan", "Laguna", "Partenon", "Dereta" i mnoge druge. Na to se nadovezuje Glas Srpske koji kaže da smo u subotu i nedjelju imali bogat program, sa brojnim promocijama u prisustvu autora. U prevodu to znači da nas je posjetila preopodobna Ljiljana Habjanović- Đurović, neki pisci za koje osim organizatora je malo ko čuo i vodiće se dosadne rasprave koje niko ne želi da saluša.

Ne znam šta banjalučki Sajam čini međunarodnim, jer na njemu nema stranih izdavača, ako izuzmemo izdavače iz Srbije, koji opet po srpskoj logici nisu stranci nego naši. Slabo ima i izdavača iz Federacije BiH,  čak nam više ne dolaze ni oni Iranci iz Sarajeva što su nam „valjali“, za relativno male pare, knjige sa šitskom verzijom islama.

U realnosti Sajam knjige u Banjaluci liči na malo veći broj štandova na Trgu Krajine koji prodaju knjige različitih izdavača, baš kao što to rade preko cijele godine. Čak su i prodavci isti.

Od kuda onih 100 izdavača i izlagača koje pominje RTRS nemam pojma?

Valjda su tu računali i štand MTEL-a, koji je posjetiocima nudio nešto iz svoje bogate izdavačke produkcije pod nazivom 065 i 066.

Knjige na štandovima odslikavaju trenutno stanje u Republici Srpskoj. Dominiraju knjige o srpskoj istoriji u kojoj smo ili heroji ili žrtve, što je u potpunosti u skladu sa politikom koju promoviše vlast. Ima mnogo knjiga Ive Andrića, kojeg u posljednje vrijeme promoviše Kusturica, a čita Milorad Dodik. Jovan Dučić lagano pada u zaborav ili su ga Srbi već apsolvirali.  Mnogo je knjiga o ljekovitom bilju, jer može da bude od koristi iako vam je ovjerena knižica. Mnogo je knjiga svetog  Vladike Nikolaja, u kojima nas on moli da se složimo, obožimo i množimo, što je opet u skladu sa trenutnom pronatalnom politikom koju vlasti u Republici Srpskoj zdušno podržavaju. Tu su i djela Vladete Jerotića, koja nam pomažu da ne podlegnemo raznim materijalnim iskušenjima, moralnim posrnućima i da naučimo da živimo sa činjenicom da smo glasajući za Dragana Čavića, glasali za SNSD. Naravno tu je i popularna psihologija koje nam sugeriše da moramo stalno raditi na sebi i mijenjati se, da bi razumjeli i voljeli politiku Milorada Dodika. Transformacija pojedinca je ključ srećnog života, jer možete najebati ako pokušate da mijenjate vlast na izborima ili ulici. Klasne razlike su potpuno demode, tako da su Jalom potpuno potisnuo Marksa. Poseban doprinos tome je dao naš sugrađanin Željko Šmulja sa svojim malim, ali pozitivnim štandom. Tu je i žena Pink Panter, prilično nekonvencionalna i druželjubiva za jednu spisateljicu.

Sasvim je jasno da „Glas Srpske“ sajam doživljava veoma ozbiljno, toliko ozbiljno da je uspio da ubije svaku radost na njemu. Jer vi koji ulazite u „hram knjige“, ostavite svaku radost i sreću. Posjetioci su ozbiljni, prodavci su smoreni, pisci nepoznati, prosto rečeno dominira dosada.

Svi oni su svjesni da nije vrijeme za zajebanciju i dekadenciju, jer u ovim prelomnim vremenima  svojim dostojanstvom mi čuvamo dostojanstvo i Republike Srpske.  Ovo nije običan sajam knjige, ovo je srpski sajam knjige, a kada postanemo država, onda će sve biti drugačije.

Iskreno, plašim se dana kada će moja djeca otići na neki drugi sajam knjige i shvatiti da je to praznik knjige, praznik duha, različitosti i slobode. Kakav će to šok biti za njih.

Zato Sajam knjige u Banjaluci treba ukinuti do daljneg!

Prenošenje blogova Srđana Puhala nije dozvoljeno bez pismenog odobrenja redakcije.