Prije nekoliko dana, tačnije 30. avgusta, obilježavao se Međunarodni dan nestalih i tada smo saznali da se u Bosni i Hercegovini još uvijek traži 7206 ljudi.

Tom prilikom smo mogli čuti isprazne fraze domaćih političara, a mene je posebno dirnula izjava Milorada Kojića direktora Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih koji je kazao „Institut za nestale BiH od početka rada bio u funkciji samo nestalih Bošnjaka u potpunosti zanemarujući proces traženja nestalih Srba, te da je proces traženja nestalih daleko bolje funkcionisao dok je bio u nadležnosti entitetskih komisija.Takvo stanje je neodrživo jer se ne ispunjavaju osnovni moralni principi, a to je da je ovo, prije svega, humano i humanitarno pitanje i da je na prvom mjestu to da porodice pronađu svoje nestale, a tek onda dolaze krivičnopravna pitanja i ostalo.“

Zajebano je to kada se neko u Bosni i Hercegovini poziva na moralne principe, humanost i humanitarnost, jer i moral i humanost su univerzalni principi koji prevazileze etničke principe i granice.

U ovom trenutku se u Bosni i Hercegovini traži 1670 nestalih Srba i 5536 Bošnjaka i Hrvata.

Postavlja se pitanje šta su direktor Milorad Kojić i institucija na čijem je čelu uradili, držeći se moralnih principa i načela humanosti, po pitanju nestalih Bošnjaka i Hrvata?

Ništa, ako pogledate aktivnosti, sopštenja, publikacije, statistiku i slično, Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih vidite da se oni ne bave isključivo Srbima i da tu nema mnogo prostora za univerzalne moralne principe, humanost i humanitarni rad.

Da je direktor Kojić toliki čovjekoljubac, kolikim se predstavlja, onda bi se institucija na čijem je čelu jednako bavila Bošnjacima i Hrvatima koji su ubijeni na teritoriji Republike Srpske i koji se još uvijek traže, jednako kao i Srbima.

Evo pitaću direktora Kojića koliko su on i njegova institucija pronašli masovnih grobnica Bošnjaka i Hrvata na teritoriji Republike Srpske i da li imaju registar ubijenih Bošnjaka i Hrvata?

Odgovor je nijednu grobnici, a nema ni registra.

Šta je razlog zašto Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih ne bavi se Hrvatima i Bošnjacima ubijenim u Prijedoru, Kotor Varoši, Tesliću, Doboju, Bijeljini, Zvorniku, Srebrenici, Višegradu, Foči? Koji su to razlozi koji direktoru Kojiću brane da bude moralan i human?

Ne znam, jer u opisu poslova Centra koje obavljaju nigdje ne piše da se trebaju baviti isključivo srpskim žrtvama, evo vam nekoliko primjera čime se Centar bavi:

• istraživanje, prikupljanje, dokumentovanje, obradu, klasifikaciju, prezentovanje i arhiviranje dokumentacione i druge građe o Odbrambeno-otadžbinskom ratu, drugim ratovima iz perioda 20. vijeka na prostoru bivše Jugoslavije, genocidu u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, ratnim zločinima, zločinima počinjenim protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, kao i drugim događajima na prostoru Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije, njihovim uzrocima, posljedicama, te pojavama i mehanizmima koji dovode do njih ili ih suzbijaju i sprječavaju.

• lociranje mjesta stradanja nestalih lica, masovnih, pojedinačnih i izmještenih grobnica na teritoriji BiH, Republike Hrvatske i Republike Srbije.

• saradnju sa svim porodicama i udruženjima nestalih lica u Republici Srpskoj i van Republike Srpske, organizovanje i pozivanje porodica nestalih lica na identifikaciju.

Formalno i pravno Kojić ima odrešene ruke da se bavi bošnjačim i hrvatskim žrtvama, ali on to ne čini jer su njegov moral i humanost omeđeni srpstvom. I zato on nema pravo da kritikuje Institut za nestale BiH, jer ni on ni institucija koju vodi nisu ništa bolji od njih.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije