Johanom Gudenson je šef poslaničkog kluba i potpredsjednik Slobodarske partije Austrije, među Srbima poznat kao banjalučki zet, prisustvovao je 3. septembra otvaranju manifestacije „Dani Srpske u Srbiji“

Evo kako je on to doživio i opisao svojoj supruzi Tanji

Draga moja Tanja,

Sinoć sam u Beogradu prisustvovao otvaranju manifestacije „Dani Srpske u Srbiji“ i moram ti priznati da sam potpuno zbunjen onim što sam sinoć vidio i doživio. Otkrio sam jednu potpuno novu Republiku Srpsku, za koju nisam vjerovao da postoji i koja je iz meni potpuno nepoznatih razloga duboko sakrivena od svih nas koji pokušavamo da je dokučimo. Ona je nakako moderna, zavodljiva, nevina i seksi, potuno drugačija od onog što sam do sada vidio.

Nije mi jasno zašto krijete to ljepše lice Republike Srpske?

Iznenadio sam se kada sam vidio da program vodi ona doktorica Boba iz „Selo gori, a baba se češlja“ mnogo lijepa Srpkinja, otmena i dostojanstvena. Baš mi je drago da Republike Srpska ima takve glumice.

Sa njom je bio je i neki voditelj, meni nepoznat, vjerovatno neki banjalučki glumac.

Onda je na pozornicu izašao jedan gospodin sa frulom i omađijo me svojim sviranjem. Posle su mi rekli da se on zove Bora, ali ne Đorđević, već Dugić. Zašto me kada dođem u Banjaluku mučite sa ojkačama, guslama i „Garom“? Molim te raspitaj se u kojem gradu Republike Srpske živi maestro Boro, volio bih da ga posjetim i od njega lično kupim nekoliko CD-ova. Zašto mu predstavništvo Republike Srpske u Beču ne organizuje neki koncert.

Iz melanholije u koju me je odvela „čarobna frula“ trgnulo me je nešto potpuno drugačije, jako, moćno, prodorno. Moje desničarsko srce je skakalo u ritmu bubnjeva koji su svuda oko mene odzvanjali. Htio sam viknuti juriš Austrijanci, ali sam se plašio kako će to Srbi shvatiti. Imajući u vidu geografiju Republike Srpske, vjerujem da su bubnjari došli iz Hercegovine, možda Gacko ili Foča. To je ta snaga, ta silina, taj drum i bes, po kome su Srbi iz tih krajeva poznati i priznati čak u Hagu. Vođa im je neki Đuričić, ja ću ga zvati vojvoda Đuričić i moramo nabaviti njegov CD.

Onda su ničim izazvani pustili neki remiks „Žutih dunja“, sa sve nekim baletanima čija je odjeća ličila na kombinaciju albanske i crnogorske nošnje, valjda da sve vas podsjete da ste bili pod Turcima i nama Autrijancima tolike godine. Na tu pomisao mi srce „zaigra“ ali sam se uspio iskontrolisati. Tanja ja sam austrijski desničar i normalno je da maštam o danima kada smo bili imperija i vaši gospodari.

Onda su na binu izašli neki igrači, kažu da se zovu plesna grupa "Una Saga Serbika", ali nije pisalo iz kojeg grada Republike Srpske dolaze. Plesali su nešto slično onom irskom plesu samo uz trube, poletno, živo, baš kao što srpska omladina ide da radi i studira kod nas u Austriju. Čudi me zašto nisu nastupali na Kastelu kada su svirali oni trubači, što smo ih onog ljeta slušali na Kastelu. Izgleda da je postmodernizam došao u Republiku Srpsku prije nego Evropska unija.

Ovo su najinteresantnije crtice sa tog dešavanja. Drago mi je da Republika Srpska ima ovakve umjetnike i da ih je predstavila u Beogradu. Posajete ozbiljna država koja drži do svoje kulture, umjetnosti, nauke i sporta. Samo mi nije jasno zašto ih krijete od nas koji dođemo u Banjaluku?

Eto toliko od mene.

Vidimo se uskoro,

Johan

PS. Naravno, opet sam se cijelo veče ljubio sa nepoznatim ljudima po tri puta, ali sam izdržao, a Dodik me smarao da se slikamo da Srbi za vrijeme kampanje ne bi pomislili da je u diplomatskoj izolaciji.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije