Pobjednička društva su ona u kojima ljudi, najveći broj njih, osjete da sistem ima smisao, da stvari imaju svrhu i da postoji jasna perspektiva. Dakle, gdje postoji sve ono čega danas toliko nedostaje kod nas. Naši ljudi kad razgovaraju upravo taj osjećaj besmisla navode kao osnovni razlog zbog kojeg ljudi odlaze sa ovih prostora. Nije više u pitanju samo materijalna egzistencija, odavde odlaze i ljudi koji imaju relativno dobra primanja. Jednostavno, ljudi su izgubili vjeru u Republiku Srpsku, u sistem, u budućnost.

O ovom fenomenu pišu mnogi, te ne želim da ponavljam ono o čemu su drugi pisali i govorili sa više argumenata. Jedan detalj mi je zanimljiv i želio bih o njemu nešto više da kažem. Naime, gdje god da odu vani naši ljudi tamo će da budu trećeligaši, u najbolju ruku. Svuda smo, ipak, imigranti. Nismo svoji na svome. Nemamo korijenje bilo gdje nego tamo odakle smo potekli. Nijemci, Englezi, Austrijanci ili Norvežani neće zasnivati brakove sa našim ljudima. Na veoma suptilan način će nas držati dovoljno daleko od svih važnijih društvenih procesa.

No, najvažnije od svega, pretrpićemo jedan ogroman lični poraz jer nismo uspjeli da u svojoj zemlji, na onom što nam je ostalo od roditelja, napravimo nešto što je uspješno, nešto što funkcioniše. Upravo taj osjećaj poraza, kao i prateće nervoze i bijesa zbog tog poraza, mislim da nas je doveo do tolikog cinizma, prezira jednih prema drugima, pritajene mržnje. Strašna negativna energija koja se može nožem sjeći u vazduhu posljedica je nevjerovanja da možeš nešto kreativno da napraviš ovdje. Umjesto na ono što želimo da stvaramo, fokusiramo se na druge ljude u svojoj okolini kao na objekte na kojima ispoljavamo svu svoju nagomilanu frustraciju zbog brojnih poniženja koje nam je neuspješan sistem načinio. Ta poniženja su brojna i flagrantna, dešavaju se najvećem broju ljudi, iako ne obraćamo pažnju na sve pojavne oblike tog hroničnog poniženja. Poniženi su mladi bez posla, ali i oni sa poslom u javnom sektoru, za koje se smatra da su odlično prošli. Kakvo je to lično ostvarenje raditi za 1000 maraka u javnom sektoru, bez mogućnosti usavršavanja, napretka i, na kraju krajeva, povećanja plate? Naknade u javnom sektoru su zabetonirane, te ne postoji mogućnost stimulisanja onih koji rade više. Ako ne pristanu na korupciju, ljudi u javnom sektoru su osuđeni na životarenje do kraja života. Ja tu ne vidim sreću i realizaciju čovjeka. A šta tek da kažemo o ljudima koji ni to nemaju. Poniženi i uvrijeđeni, sa osjećajem da ih je njihova zemlja izdala. Strašno i bijedno šta smo dozvolili.

S druge strane, poniženi ljudi, oni koji rade, oni koji su nezaposleni, oni koji kao nešto imaju i oni koji nemaju ništa, zapravo su neprestano fiksirani jedne na druge, ali ne na zdrav način. Ljudi ne inspirišu jedni druge, ne komuniciraju, ne sarađuju, već posmatraju po društvenim mrežama gdje se ko slikao i mrze se zbog iluzija koje grade sami o sebi. I kad odu odavde, pa kad naprave neke pare napolju, pa se vrate, kod mnogih od njih sam i dalje osjetio bijes. Ti ljudi su otišli negdje kao gubitnici ovdje, a napolju su tretirani kao brojke. Ništa više od toga. Čovjek, kao slobodno i kreativno biće, teško da može iskreno i suštinski da se pomiri sa takvom sudbinom.

Ono što želim da kažem jeste da dolazi vrijeme pobjeda. Republike Srpske, našeg društva, naših ljudi. Ta tvrdnja zvuči potpuno paradoksalno i utopijski, ali riječ je o istorijskoj i logičkoj nužnosti. Na ovoj tački svijesti, gdje predugo gubimo, gdje smo istinski zamrzili jedni druge, gdje bolesti počinju da nas razaraju, mi imamo samo jedan put, a to je put naprijed u bezuslovnu pobjedu. U svakodnevno komunikaciji sa ljudima koje izuzetno cijenim i koje poznajem, ali i sa ljudima koje tek upoznajem, osjetio sam da je njihova energija spremna da pozitivno eksplodira. Za to je potrebno tu komunikaciji intenzivirati i poslati poruku da niko nije sam. Potrebno je generaciji naših ljudi od dvadeset i druge do četrdeset i pete godine poslati poruku da nisu rođeni uzalud, te da će svojim sinergijskim radom u narednih dvadeset godina u potpunosti transformisati Republiku Srpsku.

Energija je tu. Istina, ona je u ovom trenutku potpuno negativna i destruktivna, ali je dovoljna jedna akcija, jedna ideja i jedan osjećaj korisnosti i svrhe da se sve potpuno preokrene. Marijana, Dragan, Srđan, Branislav, Jelena, Marko, Saša, Aleksandar, Igor, Dragana, Draško, Nenad, Dobrila, Slavko, Miroslav, Zoran, Đorđe, Dragomir, Dalibor, Jovana, Nebojša, Boban, Mirjana, Dalibor, Rade, Nemanja, Anja, Nikola-svi oni su godinama stekli ogromna iskustva na svojoj koži šta sve život ovdje može da ti priredi, svi oni su iskusni da ih se više ne može preveslati i izmanipulisati i svi oni mogu da se snađu i uspiju bilo gdje, ako postoji sistem. No, duboko u sebi, a što je razumljivo jer smo mi djeca ove zemlje, oni će najbolje uspjeti upravo ovdje, u svojoj zemlji. Osjećaj koji će im dati saznanje da pripadaju generaciji koja je konačno preokrenula istorijski tok ovog naroda i obračunala se sa istorijskim zabludama, korupcijom, tromošću duha i zaostalošću, koja je izvršila emancipaciju zemlje i mentaliteta, koja je modernizovala Republiku Srpsku, koja je od ove zemlje načinila najbrže rastuću ekonomiju Evrope i trajno pacifikovala ovaj prostor, odnosno koja je učinila sve ono što prethodne generacije nisu-stvoriće taj osjećaj zadovoljstva, ispunjenosti i ostvarenosti. Ljudi će moći da na kraju dana kažu sebi da su napravili razliku, da je njihov život imao smisla i da su uradili nešto što će ostati upamćeno.

Previše je dobrih, sposobnih i dinamičnih ljudi čija priroda više ne može da izdrži da budu dio nečega što je gubitničko, besmisleno, ako hoćete-zlo. U prirodi nam je, kao slobodnim ljudima, da budemo dio pobjedničkog tima u kojem ćemo svojim individualnim sposobnostima doprinijeti pozitivnom rezultatu. Da ostanemo svoji, a da budemo dio zajednice koja ide naprijed. Da osjetimo strast i radost takmičenja i pobjede.

Republika Srpska danas je na onoj tački kad postojeći politički sistem zasnovan na bezidejnim rivalstvima političkih stranaka i pojedinaca u njima više nema bilo kakav smisao. Ovaj put kojim smo do juče išli doveo nas je sve zajedno do dna. Sad je potrebno da jedni u drugima prepoznamo ono najbolje, da se povežemo i da inspirišemo jedni druge. Politički program pobjedničke Republike Srpske znači da smo prestali da budemo u mentalnom zatvoru malih brojki. Te plata osam ili devet stotina maraka, te penzija od pet stotina maraka, te rast BDP-a od dva odsto. Otvorena Republika Srpska, kao regionalni centar i poveznica Srbije, Federacije BiH, Hrvatske i Crne Gore, kao otvoren i dinamičan ekonomski i kulturni prostor, kao mjesto u kojem je u potpunosti implementirana e-uprava, kao mjesto najnižih poreza, najbržih upravnih procedura i, ujedno, najmanje administrativnih propisa i birokratije, zapravo jeste Republika Srpska sa godišnjim privrednim rastom od 10%, sa prosječnim platama od 1.500 evra, sa prosječnim penzijama od 800 evra. To je Republika Srpska sa 10.000 stranih turista dnevno, to je Republika Srpska u kojoj naši ljudi neprestano putuju, upoznaju druge kulture, tehnologije i sisteme i vraćaju se idejno obogaćeni, to je Republika Srpska tolerancije, dijaloga i neprestanog idejnog takmičenja, a umjesto personalnih sukoba.

Apsolutno sam uvjeren da kao društvo i ljudi imamo taj potencijal. Sa svojim prijateljima i saradnicima u Partiji demokratskog progresa pokušavam da dam skromni doprinos procesu modernizacije samog PDP-a kako bismo doprinijeli transformaciji ove zemlje, duboko svjesni činjenice da i u drugim partijama, onima na vlasti i u opoziciji, ipak ima ljudi koji slično razmišljaju i osjećaju istu potrebu da od naše Republike Srpske napravimo pobjednički sistem. Moramo podići ljestvicu, politički narativ i praksu moramo unaprijediti i omogućiti takmičenje dobrih i boljih ideja, a ne loših i gorih. Potreba ove zemlje jesu bolje partije, bolja privreda, bolje obrazovanje, modernije tehnologije. Bolji, humaniji i ispunjeniji ljudi.

Najbolje od svega jeste da su stvari počele da se dešavaju. Razgovori sa ljudima, osmijesi na licima, razmjenjivanje ideja i iskustava, podrška, solidarnost, otvorenost-to daje već rezultat. U Programu obnove PDP-a smo trasirali ključne odrednice modernizacije Republike Srpske. Sad razgovaramo sa ljudima i pravimo sinergiju. Očekujemo od drugih političkih stranaka da takođe podignu ljestvicu i promovišu nove političke ideje. Te ideje i te dobre prakse su nam kao društvu prijeko potrebne, jer niko ne može ništa da uradi sam. Moramo otvoriti svi zajedno prostor za nove ljude. Ne možemo sami, nismo bogomdani, ima pametnih i ostvarenih, sposobnih i inovativnih i mimo partija. Nismo neprijatelji zato što drugačije razmišljamo o nečemu. Nećemo da živimo u društvu zasnovanom na lovu na vještice. Želimo pobjedničku Republiku Srpsku i ne pristajemo na bilo šta manje od toga.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije.