Nekako se namjestilo da se u manje od dvadeset dana pokaže u punom obimu sav paradoks srpske politike, i to na primjeru onog koji je uvjeren da je „prešao igricu“ kad je srpska politika u pitanju.

Aleksandar Vučić se prvo sa svojim SNS-om u Srbiji prošetao beogradskim izborima početkom marta mjeseca, dominantno kao nikad niko prije njega u postkomunističkoj eri. To što su Vučić i SNS uradili u Beogradu je odjeknulo širom regije, a pogotovo kod onih čije političke ambicije jesu usmjerene ka konceptu „suverene demokratije“, odnosno onog političkog sistema koji je baziran na snažnom lideru snažne partije koja dominantno kontroliše zemlju i sve političke, ekonomske i socijalne procese u njoj. Taj politički sistem formalno dozvoljava izbornu kompeticiju političkih partija i višestranačje, ali je u praksi osigurana supremacija jedne partije, njenog lidera i njegovih najbližih saradnika. Takođe, bitna odlika tog sistema jeste da opozicija služi da fingira demokratske procese, ali i da ima ulogu monete za potkusurivanje u obračunima moći unutar vladajuće partije, koji se odvijaju daleko iza očiju javnosti. U jednom trenutku se taj model „suverene demokratije“, koji je zapravo osmislio jedan od Putinovih glavnih ideologa Vladislav Surkov, negdje učinio veoma zgodnim Srbima. Em što je ruski, em što je formalno demokratski, em što je zapravo komunistički.

No, na stranu sad ideološke polemike. Suština je da je Vučić usavršio ovaj model do savršenstva, da je Dodik učinio isto i sve to funkcioniše sjajno. Vladajuća partija je neprikosnovena, opozicija nema odgovor na sistem koji je usisao sve društvene resurse i koji usisava i samu opoziciju, a nezavisni analitičari i intelektualci upotpunjuju taj društveno-politički kolorit time što sve to opisuju i nemaju pojma šta više i dalje od toga.
No, gdje se u svemu tome javlja problem? Paradoks srpske politike se u svoj svojoj blistavoj tragikomediji pokazao svega dvadesetak dana od Vučićevog prolaska kroz beogradsku trijumfalnu kapiju. Predsjednik Srbije je lunjajući Menhetnom u ranoproljećnim povečerjima shvatio da je srpska politika bez saveznika u svijetu u kojem se odlučuje o zemljama i narodima, da ne može da dobije ama baš ništa od onoga što želi i da je do nogu potučena od tamo nekih Albanaca sa tamo nekog Kosova. Od beogradske trijumfalne kapije do poniženja u njujorškoj Kanosi, sve sa nacionalnim avio-prevoznikom iz Abu Dabija.

U jednom svom skorašnjem autorskom tekstu jedan od ključnih savjetnika predsjednika Dodika je naveo kako najveći problem naporima naše administracije i lobista da preokrenu stvari kod američke administracije, one nama inače naklonjenog predsjednikaTrampa, predstavlja činjenica da su neki od ključnih savjetnika uticajnih kongresmena, senatora i drugih važnih političara u Americi-Bošnjaci i Albanci. U drugom i trećem tekstu, a koji su pisali ideolozi Vučićevog SNS, autori navode da je ključ dominacije Vučića i te stranke u tome što su pustili Srbiji, takvoj kakvoj jeste, da bude to što jeste. Prema njihovim riječima, SNS je omogućio gubitnicima tranzicije da postanu članovi SNS-a, da dođu do diploma na univerzitetima koje ne kontrolišu ti smarači iz intelektualne elite koji tjeraju djecu da stalno nešto uče, i da potom dobiju posao u javnim preduzećima i javnim ustanovama. Gospodin Bakarec otvoreno navodi da je osnovno pravo čovjeka pravo na rad, te da nema ništa loše u tome da i takvi ljudi rade, i to u javnim preduzećima. Na taj način je SNS uključio većinsku Srbiju u procese, dao joj je posao, prestao je da je muči učenjem i odricanjem, dao joj je vremena da se kulturno i vrijednosno uzdiže uz pinkove i informere i počeo je da pravi 50% + rezultate na izborima. Simple as that.

Dakle, srpska pobjednička politička ideja funkcioniše na taj način. Ne muči ljude, daj im put do radnog mjesta u javnom sektoru, reci im šta treba da urade i postavi koordinate djelovanja dovoljno jasne da se niko ne zbuni oko toga šta mora da uradi.

Sve ok, bravo majstori, tako se pobjeđuje domaća opozicija sa 5:0, ali onda nema mjesta čuđenju kad odemo u Njujork i tamo nas Albanci odvale sa istim rezultatom. Šta se zapravo desilo? Riječ je o tome da je ovo prva srpska generacija političara u modernoj istoriji koja zatucanost vidi kao prednost, podaništvo i ketmenstvo kao strateški izbor, kompeticiju kao horor-film a svako drugačije mišljenje kao istočni grijeh koji se ne prašta. Miloš Obrenović, iako sam neobrazovan i nepismen, bio je ipak naš najveći državnik i to zato jer je omladinu slao na Zapad da uči. Shvatao je da samo tehnološki napredak obezbjeđuje budućnost Srbiji i Srbima. Poslije njega sve političke elite, uključujući Obrenoviće i Karađorđeviće, monarhiste i republikance, demokrate i komuniste, više ili manje su insistirale na obrazovanju, emancipaciji, razvoju. Čak su i sami komunisti mnogo polagali na tehnološki razvoj i shvatali su da im na važnim mjestima u privredi i diplomatiji trebaju oni koji su sposobni, a ne samo klimoglavci.

U principu, mi danas imamo situaciju da smo po prvi put u zadnjih 200 godina pristali da se vraćamo u prošlost umjesto da se borimo za budućnost. Ovo je prvi put da insistiramo da budemo takvi kakvi jesmo, umjesto da budemo bolji nego što jesmo. Budućnost shvatamo kao zavjeru svjetskih moćnika usmjerenih protiv nas. Naša politička elita, mediji, intelektualci, slobodni mislioci-svi mi smo napravili ozbiljnu grešku u koracima. Došli smo do toga da mi možemo da igramo samo na igralištu koje smo sami sebi iskopali, na kojem smo sami napisali pravila i gdje se igramo sami sa sobom svojom loptom. Na koji god drugi teren da istrčimo i pod kojim god drugim pravilima, nas neko odvali sa tri-četiri razlike. A potom mi onda smišljamo patetične tirade o tome kako smo, eto, pokradeni, kako nas niko ne voli, kako su oni svi zapravo loši i pokvareni, ali mi se ipak ne damo, borimo se, pobijedićemo ih čak i onda kad misle da su nas porazili.

Šta je potrebno uraditi? Prvo, presabrati se i donijeti odluku da je nužno početi praviti drugačije pobjede. Nije pobjeda igrati se sam sa sobom. Nije i ne smije biti sudbina nacije kolektivni autizam. Ideja je da dođemo u situaciju da ključni savjetnici svjetskih decision maker-a budu naši ljudi. Do toga se dolazi strateškom promjenom koncepta obrazovanja, diplomatije, politike i uređenja društva. Najbrutalniji naš poraz nije kad neki naš talent uđe u politiku da bi došao do posla, nego kad počne da u svom poltronskom ophođenju prevazilazi one koji su ga ponizili tako što su ga primorali da tako sebi obezbjeđuje egzistenciju.

Sve ovo što pišemo i govorimo godinama zapravo nije posljedica neke skribomanske potrebe, nacionalnog romantizma, želje da se dodvorim ovom ili onom. Posmatranje naših ljudi i uviđanje njihovih potencijala, na koje su i oni sami zaboravili zatrovani besmislom javnog diskursa i jalove politike. Ne bi bio problem da mi ne možemo bolje, problem je što itekako možemo ali nismo fokusirani, nismo istrajni i nismo uporni.

U suprotnom, ne bismo sami sebe doveli u situaciju da nam danas Amerikanci šalju srpskog generala da kontroliše Kosovo za njih umjesto za nas.

Napomena: ovaj tekst pisan je prije incidenta u Kosovskoj Mitrovici kad je zvaničnik Vlade Srbije Marko Đurić na brutalan način uhapšen od strane albanskih specijalaca. Baš taj incident predstavlja dodatnu potvrdu ispravnosti osnovne ideje u ovom tekstu, jer je Srbija još jednom dozvila jedno ogromno poniženje, kako sebi, tako i svim svojim građanima. Nije postojao bilo kakav plan, nikakva strategija šta da se uradi ako se nešto takvo desi. Kako da se to preduprijedi? Kako da se reaguje ako do toga dođe? Sve se svelo na konferenciju za medije jednog čovjeka koji je bio prisiljen da političko-verbalnim manevrima prikrije suštinu, a suština je još jedan strašan državni i nacionalni poraz.

Dragan Močević, Milko Grmuša

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije.