Počećemo informacijom iz Nezavisnih novina u kojoj se kaže...

„Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik sa današnjeg prijema u Banjaluci povodom Dana Republike pozvao je sve lokalne zajednice u Srpskoj da u što skorije vrijeme jednu ulicu ili trg nazovu "9. januar". Dodik je naveo da Republika Srpska ponovo slavi rođendan, iako je bilo pokušaja njenog osporavanja.“

Naravno, ta ulica ili trg ne smiju biti negdje na periferiji i pripizdini, već moraju da budu neke „viđenije“ ulice. I to je već završena stvar. Čik da se neko ogluši na jednu ovako konstruktivnu i dobronamjernu sugestiju predsjednika ima da ekspresno bude proglašen izdajnikom i stranim plaćenikom.

A onda je predsjednik Dodik dodao...

"Ne možete zabraniti ljubav i osjećaj pripadnosti otadžbini nikakvim dekretom ili silom i mi dokazujemo da je to tako".

Ovdje se ne bih složio sa predsjednikom Dodikom da se radi o ljubavi, jer ovdje govorimo o zaljubljenosti a u toj fazi ljubavi zabrane ne pomažu, naprotiv. Ljubav je stanje u kojem objekat ljubavi, u ovom slučaju Republika Srpska, sagledavamo realno, sa svim svojim manama i vrlinama i prihvatamo ga kao takvog, bez bilo kakvih idealizacija i fantazija. Da pojednostavim „zaljubljenost je slijepa na činjenice“, a činjenice nekad znaju da budu bolne. 

Zamislite da na svakom tom 9. januarskom trgu ili svakoj toj 9. januaraskoj ulici stoji jedan veliki bilbord na kojem bi stajale informacije o sudbini najzaslužnijih ljudi u stvaranju Republike Srpske te 1992. godine:

Radovan Karadžić, član predsjedništva Republike Srpske, osuđen na 40 godina zatvora zbog čovječnosti; ubistva; nehumanih dijela – prisilno premještanje; protivpravni napadi na civile i uzimanje talaca, kao kršenje zakona ili običaja ratovanja.

Momčilo Krajišnik, predsjednik Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, osuđen na 27 godina zatvora zbog progona putem deportacije, progon putem prisilnog premještanja, deportaciju i nehumana djela putem prisilnog premještanj u Bratuncu, Zvorniku, Sanskom Mostu, Banji Luci, Bijeljini i Prnjavoru.

Biljana Plavšić, članica predsjedništva Republike Srpske, osuđena na 11 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti. Priznala krivicu.

Nikola Koljević, članica predsjedništva Republike Srpske, izvršio samoubistvo.

Očevi i majka Republike Srpske osuđeni su ukupno na 78, godina zatvora, za vrlo teške zločine.

Naravno ove činjenice bi mnoge stvari zakomplikovale u glavama mladih, ali i onih starijih Srba, ali i njihovo prešućivanje ga čine još komplikovanijim.

P.S.
Pročitah negdje komentar „Republika Srpska, nije inat, ona se voli“, ja bih samo dodao to „Braco Srbi, nije problem što volite Republiku Srpsku, problem je kada se ove bolne činjenice zbog te silne zaljubljenost ignorišu“.