Srđan Puhalo
Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.Srđan Puhalo
Istine po Dodiku
Prije neki dan Milorad Dodik je tokom pomena za 12 000 ubijenih Srba, žrtava ustaškog terora na Garavicama kod Bihaća izjavio „da je stradanje Srba, koje je bilo skrivano u socijalističkoj Jugoslaviji, bilo dramatičnih razmjera.“
Naravno, ovo je još jedna od populističkih fraza koje u posljednje vrijeme Dodik nemilice koristi u svakoj prilici.
Zamislite da je ovako nešto izjavio Milorad Dodik 1986. godine kada je postao predsjednik Izvršnog odbora Opštine Laktaši, pa još da je spomenuo Prebilovce, Jadovno, Glinu i druge. To bi bio dokaz njegove hrabrosti i spremnosti da istinu stavi ispred ličnih interesa, politike i ideologije. Naravno tada je ćutao i čekao 21. vijek da o tome progovori.
Dodik je licemjer i ne odriče se socijalističke istorije, baš kao ni jedan srpski nacionalista, kada mu to ide u prilog, recimo on obožava da govori da je u Jasenovcu ubijeno nekad 500 000 Srba, u Jadovnu 38 000 Srba, što ni jedan ozbiljan istoričar neće potvrditi.
O tome sam pisao više puta, ali kako se on ponavlja, neći ni ja odustajati.
Ali vratimo se sadašnjosti i istini za koju se Dodik toliko zalaže.
Istog dana kada je Milorad Dodik govorio o skrivanju stradanja Srba u Drugom svjetskom ratu, 35 km od Banjaluke, obilježavalo se 25 godina od zatvaranja logora Omarska u kojem je od maja do avgusta 1992. godine bilo zatvoreno oko 6000 civila, od toga 3344 Prijedorčanina, a oko 700 ih je ubijeno.
Na tom skupu nije bilo tragača za istinom Milorada Dodika, premijerke Republike Srpske Željke Cvijanović i njenih ministara, niti bilo kog Srbina iz institucija Republike Srpske koji bi odao poštu žrtvama i zamolio za oprost. Izgleda da Omarska nije u Republici Srpskoj.
U skladu sa ignorisanjem vlasti Republike Srpske komemoracije u Omarskoj, tako su se ponašali i mediji u Republici Srpskoj. Na portalima Glasa Srpske i Nezavisnih novina o tome nije napisao ni jedno slovo. Na portalu Alternativne televizije o tome nema ništa. RTRS je to tradicionalno ignorisao. O Omarskoj je samo izvjestila BN televizija u centralnom Dnevniku.
I sada ćemo parafrazirati riječi Milorada Dodika sa početka teksta „da je stradanje Bošnjaka, koje je bilo skrivano u Republici Srpskoj, bilo dramatičnih razmjera.“
Ali koga to briga za stradanje i istinu?
