Srđan Puhalo
Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.Srđan Puhalo
Radovan je siš'o sa planine i obuo „Bema“ mokasine!
Tehnički direktor banjalučke Tvornice obuće “Bema” Marinko Umičević i savjetnik predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika iz oblasti privrede, planira da bemicama (cipelama) obraduje haške zatvorenike. Na ideju je Umičević došao kada je do njega stigla informacija da su u Hagu ostala još četiri Srbina i pet Hrvata. Umičević kaže da je uvidio da "među haškim zatvorenicima vlada sloga i prijateljstvo bez obzira na različite nacionalnosti, pa je poželio da dobra energija pređe i kod nas gdje se ponovo zvecka oružjem.“
Znam, smiješno vam je, ali imajte na umu da se Marinko Umičević nikad nije prevario u životu, on je uvijek na strani pobjednika. Imajte na umu da su bemice nosili iz rudnika spašeni čileanski rudari, sin Novaka Đokovića, da će ih nositi prva dama SAD Melanija Tramp, a sada i srpski i hrvatski „heroji“ u Hagu.
Realno, ova ideja se može na različite načine opažati i doživljavati, npr.:
1. Da fabrika obuće „Bema“ može da napravi cipele za ratnog zločinca bilo koje nacionalnosti, čina, godina starosti ili obrazovanja.
2. Da „Bemine“ cipele mogu nositi osuđeni od 4 do 40 godina zatvora.
3. Da je „Bema“ društveno odgovorna firma koja poštuje princip da su svi Srbi i Hrvati nevini, bez obzira što su neki od njih već osuđeni u Hagu.
4. Da samo sloga Srbe i Hrvate u BiH spašava.
5. Da stanovnici Hagu moraju biti glasnici mira u BiH, a ne Puhalo i ostali lešinari koji tako dobro žive od satanizacije svoga naroda.
I dok ovo pišem javljaju mi se slika bilborda po cijeloj Republici Srpskoj i Herceg- Bosni sa kojih se smiješe naši haški heroji u „Bema“ cipelama, na opšte zadovoljstvo srpskog naroda i hrvatskog pučanstva. A na bilbordima slogani:
• Od Tomašice preko Ahmića do Srebrenice, uz naše bemice!
• Nema te masovne grobnice do koje ne mogu doći naše bemice!
• Radovan je siš'o sa planine i obuo „Bema“ mokasine!
• Pozitivna energija iz Haga, svakom Srbinu i Hrvatu je draga!
Ralno, zašto se zaustvaiti samo na BiH, jer će uskoro naši heroji iz Haga biti prihvaćeni od strane desničara i neonacista u Austriji, Francuskoj, a možda i Holandiji. Jer cipela Bema nije tijesna, kada je razgazi vlast desna.
