Ovdašnje političke partije listom insistiraju na unutarstranačkom jedinstvu. Tako, kad njihovi lideri i funkcioneri žele da naglase da je stanje u njihovoj stranci dobro, oni kažu-postoji puno stranačko jedinstvo. No, šta to zapravo znači, iz čega proističe takvo shvatanje i kuda vodi?

Jedinstvo, pojmovno i suštinski, znači da su svi jedno, da svi misle jednako i da ne postoje različitosti u subjektu jedinstva. Tako, pojedinci postaju objekti, predmet u tom i takvom nadpersonalnom subjektu čija je jedina svrha da sa istim budu organski jedinstveni. Naravno, riječ je o totalitarnom konceptu per se, u kojem čovjek, pojedinac, individua, ne znači ništa sam po sebi. Kolektivitet je važan, sve je podređeno njemu, ljudi su puki objekt vladanja.

Jedinstvo proizvodi kulturu, vrijednosti i praksu političkog monizma. Različita mišljenja se posmatraju kao potencijalni problem, pa ih stranke destimulišu jer mogu dovesti do nejedinstva i frakcionaštva. U našim uslovima, nema gore stvari za stranku nego kad se za nju kaže da je nejedinstvena, da u njoj postoje frakcije. Ljudi tad misle da se već raspala, da je slaba i da od nje nema ništa.

Tako najčešće i bude, ali samo zato što kod nas politička stranka ne toleriše različitost, a različitosti mora da bude, koliko god da ih mi skrivali i od sebe i od drugih. Umjesto da dominantna politička kultura bude zasnovana na pluralizmu, dijalogu i komunikaciji, odnosno balansiranju između najrazličitijih i konfliktnih interesa, ovdje se sve pokušava unificirati, ujednačiti i svesti na uravnilovku. To ne samo da osiromašuje političku ponudu, nego i ukupne potencijale društva. Prosperitetno je samo ono društvo koje njeguje različitost, pluralizam. Samo ona društva koja insistiraju na konfliktima i različitim mišljenjima i interesima mogu da napreduju, jer je napredak, po definiciji, rezultatna sukoba, konflikta, potrebe za promjenom. A promjena zahtijeva bezuslovno energiju koje nema u stanju mirovanja i jedinstva. Energija je sukob sila, a ne njihovo ujednačavanje.

Stoga, da bi naše društvo moglo da postane prosperitetno, njemu su potrebni istinski politički pluralizam, različite ideje i konflikt mišljenja, interesa i potreba. Ako u društvu nema različitih, pa i konfliktnih potreba, onda je ono mrtvo, tromo, primitivno. Esencija brainstorming-a jeste u sukobu mišljenja, a ne u okupljanju ljudi koji će ponavljati jedno te isto. A svaka moderna i uspješna kompanija, uz sve svoje specifičnosti, ima zajedničko za to da se odluke donose nakon brainstorming-a.

Ako insistirate na jedinstvu i prihvatate vrijednosni sistem političkog monizma, onda prihvatate i posljedicu da u jednom trenutku možete postati i sami žrtva takve prakse. U našem konkretnom slučaju, opozicione partije u Srpskoj susrele su se sa optužbama od strane vlasti da su izdajničke, i to zato jer ne slijede generalnni stav većine. To je prirodna odlika političkog monizma, no problem je što opozicione partije u svom dvorištu insistiraju na jedinstvu, pa se onda čude kad im se to jedinstvo obije o glavu. Ne treba tražiti jedinstvo, treba tražiti komunikaciju i pluralizam, kako između partija, tako i unutar partija.

Pri tom, ključna su dva momenta: prvo, nakon donošenja odluke od strane većine, iste se moraju realizovati jer je to osnovni postulat demokratije, a oni koji su ostali u manjini imaju obavezu da poštuju stav većine. Tako funkcioniše svaki civilizovan i efikasan sistem. S druge strane, stepen razvijenosti modernog društva ogleda se u tome kolika je zaštita manjine, odnosno koliki je obim njenih prava. Ako je sistem takav da većina ne može uopšte da odlučuje o osnovnim pravima i interesima manjine, odnosno ako su nadležnosti sistema samo tolike da se odnose samo na osnovno funkcionisanje zajednice, bez zadiranja u neprikosnovenu individualnu sferu, onda je riječ o kvalitetnom, humanom i modernom sistemu. U suprotnom imamo totalitarizam.

Republici Srpskoj treba taj moderni sistem, moderno društvo. Ono je moguće samo ako njeguje pluralizam, sukob ideja i institucionalizovan konflikt interesa. Došlo je vrijeme za političku artikulaciju onih društvenih faktora koji ne pristaju da budu dio bilo kakvog nametnutog jedinstva, odnosno koji ne pristaju na osiromašenu političku ponudu koja se zasniva na primitivnom konceptu da se osvoji vlast da bi se ista konzumirala tako što će se proizvoljno upravljati javnim sredstvima.

Došlo je vrijeme potrebe za modernizacijom, jer ostanak na istom znači truljenje. I to svi osjećaju, a mnogi i razumiju.