Upravo okončani lokalni izbori jasno su identifikovali nekoliko ključnih slabosti Srpske demokratske stranke koje su ne samo rezultirale njenim ubjedljivim porazom na ovim izborima, nego i postavile nimalo ugodno pitanje da li ta, nekada dominantna stranka u Republici Srpskoj, ima perspektivu da bude ključna stranka u zemlji, ili je, pak, njena budućnost u tome da i definitivno postane mala stranka čiji će osnovni politički smisao i credo biti puko egzistiranje na političkom prostoru i maksimalan domet do 10 poslaničkih mandata.

Naravno, najlakše bi bilo i jasno je da će ovih dana biti malo more tekstova i analiza koji će da optuže SDS i njegovo rukovodstvo za totalni izborni debakl ne samo te stranke, nego i ukupne opozicije na upravo završenim izborima, no namjera ovoga teksta nije da ponavlja niti neka opšta mjesta, niti da iznosi uobičajene optužbe. Na kraju krajeva, stvari nikad nisu crno-bijele, a sam ovaj tekst ne bi imao bilo kakvog smisla u svođenju na reciklažu svih onih brojnih uobičajenih primjedbi na rad SDS-a i njegovo vođenje.

Prije svega, očigledno je da je u samom SDS-u nastao svojevrstan raskorak između onoga što žele, onoga što poručuju i onoga što u toj stranci rade. SDS je pokušao da formira koncept Saveza za promjene koji bi predstavljao političku, vrijednosnu, pa ako hoćete i etičku alternativu vladajućem SNSD-u i njegovim partnerima. SDS je u SzP uložio gotovo tri godine, a dobio je jedan proizvod koji nema strukturu, nema precizno uobličene ciljeve i rokove za njihovu realizaciju, a potogovo nema mehanizme i konkretne aktivnosti za postizanje tih ciljeva. Na kraju se stekao utisak, pogotovo poslije zatvaranja biračkih mijesta i oglašavanja lidera PDP-a u kojem je navedeno da su njih dvojica zapravo zadovoljni rezultatima PDP-a, da njihova stranka raste, a da nekog drugog (čitaj: SDS) treba pitati za debakl SzP-a na izborima, da je čitav koncept Saveza za promjene zapravo isključivo poslužio za partijska jačanja njegovih manjih članica i potpun debakl Srpske demokratske stranke. To je utisak, tako izgleda i takve su poruke.

Ako je SDS već proklamovao namjeru da suštinski mijenja Republiku Srpsku i BiH, onda je morao da prvo mijenja sebe. Neka mi ne zamjere moji prijatelji u SDS-u, ali u jednom trenutku pojedini aspekti SDS-a su počeli da liče, riječima profesora Miodraga Zeca, na osvetu loših đaka. SDS za ovih deset godina nije učinio ništa da ka sebi privuče najelitnije studente, intelektualce, novinare, poslovne ljude, domaćine, poljoprivrednike, sem pojedinačnih `ekscesa` u tom smislu. No, i te pojedinačne slučajeve, a ja bih na ovom mjestu iz topa mogao da spomenem dvojicu brilijantnih momaka koji su završili političke nauke u Banjoj Luci ali to ne želim da činim da im ne bih pravio problem, SDS je zapravo zapostavio, odvojio od sebe i napravio od njih svojevrsne luzere jer da su otišli u neku drugu stranku vjerovatno bi u kratkom roku dobili šansu da iskažu svoje znanje i kreativni kapacitet. No, ne i u SDS-u, jer se u SDS-u uvijek nekako morate plašiti da nekim svojim talentom ne povrijedite mediokritete u njegovom rukovodstvu koje je okružilo predsjednika stranke, kao i mediokritete u najvećem broju opštinskih i gradskih odbora koji su stavili rampu na ulazak u stranku svima onima koji bi sutra mogli da svim tim netalentovanim i ničim darovitim i uspješnim ljudima oduzmu šansu da budu „neko i nešto“ u stranci.

Tu smo već na ozbiljnom tragu višegodišnjeg unutrašnjeg urušavanja SDS-a. Posmatrajući način funkcionisanja HDZ-a primarno, a i SDA i SNSD-a, objektivni posmatrač može da uoči da te stranke veoma ozbiljno pristupaju regrutovanju najboljih ljudi u različitim profesijama i društvenim poljima, nezavisno od toga što većini takvih ljudi neće docnije dati šansu da ozbiljnije utiču na političke odluke. Dakle, te stranke imaju ozbiljne resurse, kanale i mehanizme da oko sebe vežu najbolje, a njihov i osnovni problem društva jeste u tome što ti najbolji kasnije ne dobiju važne pozicije da mijenjaju društvo na bolje (no, to je sad druga tema). U slučaju SDS-a, kakogod, problem je da ta stranka uopšte ne pristupa najboljima, da u njoj i oko nje nema najuticajnijih, privrednika, najdarovitijih studenata, umjetnika, novinara, režisera. SDS je tako, ničim izazvan, sam od sebe otklonio sve te ljude koji prirodno gravitiraju desnom političkom centru i koji bi, po logici stvari, inače završili u i oko SDS-a i time ga značajno intelektualno, materijalno i vrijednosno unaprijedili, a da ne govorimo o tome da bi tako SDS prosto morao jednom u deset godina ostvariti punu i nespornu izbornu pobjedu nad SNSD-om. Nasuprot tome, u SDS-u u dobroj mjeri postoji jedno, ničim razumljivo i ničim opravdano, samozadovoljstvo i samodopadnost bez bilo kakvog pokrića, te je u takvoj situaciji i sa takvim mentalitetom jako teško nekome poslati poruku da stvari ne štimaju, a da sebi ne napravite lični problem i da ti ljudi ne pomisle da ste zlonamjerni. A stanje u društvu, pa i ovi izbori, veoma plastično su pokazali da stvari itekako ne štimaju. Dok je promjenu nemoguće napraviti ako ljudi misle da je sve savršeno ok.

Lično se krećem u krugovima u kojima se nalaze ljudi iz biznisa, medija, kulture, politike i u kojima su u većini oni koji ne podržavaju SNSD. Svi ti ljudi u nedjelju nisu glasali za SNSD, ali niko od njih nije glasao niti za SDS, iako oni predstavljaju tu neku prirodnu političku bazu SDS-a. Isključivi razlog za to jeste upravo pomenuta činjenica da SDS uopšte nije prišao tim ljudima, da je SDS stavio u mnogim mjestima i na mnogim poljima svojevrsnu rampu na ulazak tih ljudi u sferu SDS-a, a što je politički suicidalno i što je ovaj izborni rezultat uvjerljivo i potvrdio. To je veoma indikativan signal, jer kad ste velika stranka onda se ne oslanjate samo na poruke i interese sopstvenog članstva, nego i na političke i druge poruke širokog spektra simpatizera, prijatelja i, na kraju krajeva, birača koji za vas glasaju. Dakle, velika politička stranka ne sastoji se samo od članstva čiji je isključivi interes vlast na nekom, ma i najnevažnijem nivou, nego od jednog širokog društvenog kruga iz kojeg crpi svoju snagu, ideologiju i kapacitet da suštinski determiniše pravac razvoja države.

Riječju, SDS se sad nalazi na svojoj istorijskoj raskrsnici: ili će kod njih prevladati uslovni refleks velike stranke i u SDS-u će pristupiti vertikalnoj i horizontalnoj rekonstrukciji kadrovske strukture, što uključuje hitne kadrovske promjene ne samo na vrhu stranačke piramide, nego i u svim organima stranke koji su godinama aktivno učestvovali u ovakvom konceptu stranke, odnosno što će značiti provjetravanje svih onih koji ne dobijaju povjerenje građana na izborima, ili će nepobjednička rukovodstva stranke na svim nivoima reagovati defanzivno, pretvoriti svoj lični interes da ostanu na pozicijama na kojima jesu u primarni interes SDS-a, a što će značiti dalju regresiju stranke i njeno definitivno pretvaranje u političkog patuljka.

U ovoj drugoj soluciji otvorio bi se prostor za kreiranje neke nove u budućnosti značajne političke opcije, no takvu opciju na bilo koji način ne bi generisali ljudi iz današnjeg SDS-a. Vlast ne može dovijeka da vlada, ali realno je pretpostaviti da bi unutar same vlasti moglo da dođe do lomova, otcjepljenja i formiranja novih političkih subjekata. Konsekventno, formirala bi se nova opozicija koju bi činile neke nove stranke, neke stare, neke nastale od vlasti i život bi se nastavio dalje, a po inerciji i logici političkog sistema jednom bi neko drugi umjesto SNSD-a došao na vlast. Taj dio uopšte nije sporan. No, u takvom razvoj događaja Republika Srpska bi izgubila nekada veliku stranku, a za društvo generalno nije dobro da gubi te svojevrsne stranke-institucije, poput SDS-a kod nas, HSS-a u Hrvatskoj, DS-a u Srbiji. Uostalom, pitajte Britance zbog čega torijevci i vigovci već vijekovima na ključni način utiču na političke procese u toj zemlji.

Komparativno iskustvo iz Hrvatske u posljednje vrijeme daje nam dva veoma važna signala. Prvo, društvo razočarano kvalitetom političke ponude okreće se rješenjima koja ne moraju nužno da budu i kvalitetna, dovoljno je da budu makar formalno nova (Most). Drugo, velika stranka može da dobije ili izgubi izbore dovoljno ako napravi pogrešan unutrašnji izbor u samim prvim ličnostima koji je vode, čak i da te ličnosti ništa specijalno ne urade. Tako, za HDZ je bilo dovoljno da dobije izbore sa Plenkovićem za koga niko prije pola godine uopšte nije znao, jer je bio novi, kao što je i za SDP bilo dovoljno da izgubi izbore sa Milanovićem, Ostojićem i ekipom, jer su bili stari. Brutalno jednostavno.

U slučaju SDS-a stvari stoje rđavije nego u hrvatskom HDZ-u, jer je SDS izgubio značajan dio i te hard core baze koja za stranku glasa uprkos svemu i unatoč svakoj gluposti koju napravi. SDS više nije niti snažna regionalna stranka, te je teško ustanoviti da li je njen izborni debakl teži u Krajini ili Hercegovini. Na području Romanije SNSD je takođe preuzeo primat, pa je tako i srce SDS-a na Palama na ovim izborima nemilosrdno iščupano iz grudnog koša stranke. SDS-u su jedino ostala ostrva u vidu Bijeljine, Doboja i Teslića, ali pažljivija analiza pokazala bi da su čak i ta ostrva u ogromnom problemu. Naime, nije teško za pretpostaviti da će najkasnije da pola godine nestabilnost u lokalnoj skupštini Bijeljine da rezultira nekim glasanjem za opoziv Miće Mićića kao gradonačelnika. U toj situaciji SNSD, koji je u strašnom političkom naletu, sve će svoje resurse da uloži u Bijeljinu, odnosno sav će biti fokusiran na osvajanje tog najbrže rastućeg grada i lokalne ekonomije u Srpskoj, bez istovremenog opterećenja da brani Banju Luku ili da ponovo osvaja Gradišku i Prnjavor, a što je na ovim izborima bio slučaj. U takvom razvoju događaja SDS će, jedno po jedno, gubiti i ta svoja ostrva, a partija koja izabere kadrovska uhljebljavanja umjesto programa i novih vrijednosti će se suočiti sa pretvaranjem u stanje u kojem su sad neke od frakcija nekad snažne Srpske radikalne stranke.

Ono što je pozitivno jeste da na izbor koji će SDS napraviti ne treba čekati dugo. Dakle, ili će odmah deset novih ljudi preuzeti vođenje SDS-a u političkom, programskom, ideološkom, kadrovskom i organizacionom smislu, kao i deset novih ljudi u svakom mjestu gdje SDS redovno gubi izbore, a po istim principima, ili se to neće desiti. Ako taj izbor SDS ne načini odmah, znači da je napravljen ovaj drugi izbor i ova druga budućnost.

Republika Srpska, njeni građani i društvo, svakako će ići dalje.