Predizborna kampanja za lokalne izbore bliži se svom kraju, još dan-dva ostali su do predizborne ćutnje, a nekoliko zaključaka kad je riječ o izborima u Banjoj Luci nameće se kao očigledno:

1. Nikad više novih kandidata nije bilo na listama, odnosno u političko-izbornoj ponudi;

2. Izlaznost u Banjoj Luci će, sljedstveno, biti za koji procenat veća nego što bi to bila da je riječ o opštim izborima;

3. Veliki broj novih lica nije donio veći broj novih i kreativnih ideja za razvoj grada, naprotiv.

Krenimo redom. Političke partije su na svoje kandidatske liste u Banjoj Luci ubacile značajan broj novih lica koja građani nisu imali priliku da gledaju u proteklim godinama. To bi moglo da sugeriše na činjenicu da su se politički lideri konačno opametili i osvježili svoje stranke, da su dali šansu novim ljudima, no to je zapravo varka. Riječ je o tome da je ubačen ogroman broj novih kandidata iz isključivog razloga što su partije svjesne da su izgubile popularnost, vjerodostojnost i kredibilitet, te pokušavaju da sa novim kandidatima povećaju izlaznost birača na izbore. To je jedini motiv za ovo provjetravanje lista. 95 procenata tih novih kandidata neće ući u banjalučku skupštinu, i to je takođe jedna podvala političkih establišmenata: u lokalni parlament će da uđu kandidati koji su slijepo odani partijskim vodstvima, za njih se rade kampanje u potaji, na njih se troši novac. A kad analizirate te lojalne kandidate shvatite da to i nisu nova lica: svi oni kandidati za koje rade vodstva SNSD-a, SDS-a, DNS-a, SP-a i NDP-a jesu, zapravo, ljudi iz najviših stranačkih struktura, makar u Banjoj Luci. Prema tome, očigledno je da će budući saziv gradske skupštine da čini najveći broj već viđenih odbornika, ljudi koji se bave politikom godinama i koji nemaju bilo kakve profesionalne, političke i stručne rezultate.

Poseban i tragičan kuriozitet ovih lokalnih izbora u Banjoj Luci jeste potpuno i svjesno osiromašenje političke ideje i kreacije u najvećem ali ne i glavnom gradu Srpske. Vodeće političke partije su predizbornu kampanju, umjesto na sukob novih ideja, projekata, inovativnih rješenja, svele na šatorske priredbe i ugađanje najnižim strastima puka. Ono što posebno upada u oči jeste da su u tome značajno učešće uzele i opozicione partije, koje su se prosto utrkivale da kopiraju SNSD-ove metode vrućeg piva i hladnog pečenja. Rezultat takve „politike“ jeste da su se stariji građani Banje Luke, koji su još prije trideset i četrdeset godina redovno odlazili u pozorište, čitali knjige i nadali se da će u njihovom poznom dobu Banja Luka biti jedan pristojan srednjoevropski grad, ovih dana mogli da posmatraju kako su se Stričići preselili u Borik i centar grada, kako se šatori postavljaju tamo gdje nikad nisu bili. S druge strane, umjesto da su političke elite ponudile Stričićima, Kolima, Dragočaju, Piskavici i drugim prigradskim mjestima i selima jasnu perspektivu razvoja, rješenja koja realno omogućuju razvoj poljoprivredne proizvodnje i pokretanje drugih privrednih aktivnosti koje će omogućiti da ljudi tu žive životom dostojnog čovjeka, one su ih cijelo vrijeme ponižavale i slale im direktnu poruku da je njima dovoljno u dvije godine dati besplatno pivo i koji kilogram kafe, te da je to mjera njihove vrijednosti. Ovaj proces, koliko god da je karikaturalan, veoma je ozbiljan i tragičan. On znači da su stranke pozicije i opozicije čvrsto odlučile da svoju političku ponudu vežu za najneobrazovanije i najneperspektivnije slojeve stanovništva, te da nema smisla truditi se i trošiti na vrijeme na one koji razmišljaju svojom glavom, budući da će takvi da postavljaju previše pitanja, podsjećati na neispunjena obećanja tih istih političara, tražiti unutrašnju logiku i konzistentnost u njihovoj priči i, naposlijetku, uopšte neće glasati jer nemaju za koga.

Zato političke partije odlučuju da se obrate onima koji više uopšte ne misle, koji su ucjenjeni poslom, koji ne koštaju previše. Ideje, debate, razmjene mišljenja, nove vrijednosti-to se našim partijama apsolutno ne isplati. To svi ovi koji misle svojom glavom i koji su koliko-toliko materijalno nezavisni vide, i zato njih nema niti na izborima niti u politici. A to je opet razlog zbog kojeg nam je politički proces iz godine u godinu sve siromašniji, ideje nevidljivije a opšte siromaštvo galopirajuće. To je i razlog zašto predizborna kampanja u Banjoj Luci 2016. godine koloritno podsjeća na neku kampanju iz 1896. godine.

U svom tom sivilu nije potrebno učiniti previše da budete drugačiji. Na prethodnim lokalnim izborima lista nezavisnih kandidata je napravila primjetan uspjeh kad je bez novca, bez logistike i bez političkog iskustva i podrške bilo kojeg centra moći napravila gotovo dvije hiljade glasova u Banjoj Luci. Ti mladi ljudi kasnije su se razočarali i prestali baviti politikom jer su imali nerealna očekivanja: mislili su tad da će odmah da uđu u lokalnu skupštinu ne shvatajući da je njihov rezultat, zapravo, odličan. Oni su bili svojevrstan banjolučki Most prije Mosta, a jedino što su uradili je bilo da su novi, da ne zavise od bilo koga i da su otvoreni za ljude koji različito misle. Sasvim dovoljno za nešto drugačije. Na ovim izborima takve nezavisne liste nema, što je nekvalitet ovih izbora, mada je nezavisni kandidat za odbornika Nebojša Tojagić pokušao i u dobroj mjeri uspio da primjeni isti koncept: okupio je ljude koji su ostvareni u svojim profesijama, koji žele da naprave nešto novo u gradu, koji nisu opterećeni kritikom političke konkurencije, a koje u suštinskom smislu zapravo i nema, i rezultat koji je već polučio je taj da je unio svježinu u sumoran banjolučki predizborni proces, makar onima kojima šatorska perspektiva razvoja Banje Luke ne djeluje nimalo privlačno.

Sve navedeno jasan je pokazatelj da će nakon izbora doći do jednog ozbiljnog političkog, pa i društvenog preslagivanja, da će narednih pola godine do godinu dana biti veoma burni, te da će biti veoma važno da sva ona energija koja u Banjoj Luci postoji i koja je opredjeljena za drugačije političke ideje od ovih koje su mejnstrim, zapravo ne padne u zamku parcijalizacije i defragmentisanja, nego upravo suprotno-objedinjavanja na temeljima dijaloga, novih ideja, neučešća u dosadašnjim političkim kompromitovanim procesima. Takva priča uvijek i svuda može da uspije, svi preduslovi su ili tu ili će se desiti u narednom periodu. Jedino je važno biti realan u očekivanjima i smanjiti sujete.

Što je za ljude ovdje svakako ogroman izazov.