Ja sam Stefan, 

Ne pamtim rat, rođen sam 9. januara 1995. godina na Svetog Stefana. Sada imam 22. godine, studiram geografiju i ostao mi je još diplomski. Volim da planinarim, prepješačio sam Republiku Srpsku od Trebinja do Novoga Grada. Nigdje nema te ljepote.

U osnovnoj školi sam trenirao košarku, kažu da sam bio talentovan, ali sve je propalo kada se klub zbog nedostatka novca rasformirao. Ja sam bio tužan, a roditelji su se pravili da su tužni, jer više nisu morali odvajati pare za moje patike. Onda su došli računari, pubertet, izlasci i cure, nisam više ništa trenirao. Košarku i dalje igram sa društvom, jer košarka je Srbima u krvi.

Ne živimo loše. Stari radi kod privatnika, plata kasni mjesec dana, radi i subotom ali je odnedavno i prijavljen. Majka je trgovac, u prodavnici je po cijeli dan. Ne radi za slavu, 1. 7. a od prije dvije godine i 9. januar. Umori se ali nam znači njenih 500 KM. Nada se da će je gazda uskoro prijaviti. Nedjeljom idemo kod djeda na selo, jer da nam nije sela, teško bi se živjelo. Tamo imamo svinje i vrt, tako da barem to ne moramo da kupujemo. Djed kaže: “Od penzije se ne živi, da mi nije bašte davno bi' krep'o.”

Imam i stariju sestru koja se nedavno udala. Malo je nervozna, jer je zbog trudnoće dobila otkaz, ali majka kaže: “Biće posla, samo da to prođe sve kako treba." Stari je obećao da će se napiti k'o letva kada se rodi mala pišulja. On inače ne pije osim kod kuma na slavi. Kum slavi Đurđevan i tada nas po cijeli dan smaraju pričama o ratu, gdje su bili, šta su radili, kako su jedva izvukli živu glavu kod Jajca, kako su se dozivali sa balijama, ko je švercovao sa Hrvatima a ko sa Abdićevcima. Onda starog pijani kum zagrli i kaže: “Kume, jesmo li se za ovo borili”, a kuma iz kuhinje dobaci: “Neka Boro, čuće te.” Onda moja majka kaže: “Pusti ih kumo, neka pričaju biće im lakše.” 

Nisam putovao mnogo. U Hrvatsku ne idem iz principa, mada mnogi iz mog društva idu u Zagreb i kod njih na more. Pošto nemam para za Grčku ja idem na crnogosko primorje, volim kad sam svoj na svome. Volim otići u Beograd, to je pravi grad, mada mi se ponekad čini da smo mi bolji Srbi od njih.

Navijam za Srbiju, Partizan i Borac.

Nisam član ni jedne političke partije, nekako mi se sve to gadi. Svi su oni isti i svi rade samo za sebe. Boli njih dupe za narod i Republiku Srpsku. Iako ne glasam, izaću na ovaj referendum, da odbranimo rođendan Republike Srpske, da sačuvamo njeno ime, njenu samostalnost, da je učinimo snažnijom i ponosnom.

Dok spremam diplomski radim kao konobar. Plata nije loša, 400 KM plus bakšiš. Jebiga, barem ne uzimam od roditelja. Ne znam šta ću raditi kad završim fakultet, za nas geografe ovdje nema posla. Moje društvo polako odlazi vani. Cura me ubjeđuje da idemo u Austriju, ima posla, za šest sati sam ovdje, a moći ću pomoći i svojima. Stari kaže idi gdje ti je bolje, mi ćemo lako. Majka ništa ne kaže, samo me gleda. Odem, zaradim neke pare i vratimo na svoje u Republiku Srpsku, kad u njoj bude bolje.

Već učim njemački.

Ich heiße Stefan.

1) Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je isključivo uz pismeno odobrenje redakcije

2) Linkovanje mora biti na vidljivom mjestu, obavezno na početku bloga koji se prenosi

3) Slika blogera mora biti slika koja je objavljena uz tekst na Frontalu