Srđan Puhalo
Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.Srđan Puhalo
Referendum ili zašto bezveze trošimo pare?
Referendum o Danu Republike Srpske, koji će biti održan 25. septembra koštaće 1 425 300 KM (million i četiristo dvadeset pet hiljada i tri stotine konvertibilnih maraka).
Ako taj novac, koji će obezbijediti Vlada Republike Srpske, pretvorimo u svakodnevni život vidjećemo da je to:
- · 1583 prosječne junske neto plate,
- · 4168 prosječnih julskih penzija,
- · 86,2% julskog dječijeg dodatka ,
- · 8,5 julskih materinskih dodataka,
- · 1,7 puta više od budžeta grada Banjaluke koji izdvaja za zapošljavanje i samozapošljavanje.
Naravno, pravi srpski demokrata i patriota zna da demokratija košta i da nam trebaju pare, ali zajebavanje Bošnjaka, OHR, EU i Amerikanaca je nešto neprocjenjivo!
Postavlja se pitanje šta će nama referendum i zbog čega trošimo novac na anketiranje naroda ako odgovor unaprijed znamo?
Vlastima je taj cirkus potreban da bi skrenuli pažnju sa egzistencijalnih problema koje ne mogu i ne znaju da riješe (male plate, nezaposlenost, slaba ekonomija, zdravstvo, odlazak ljudi, pad nataliteta i još mnogo toga) i naravno da bi sebe prikazali kao jedine zaštitnike Republike Srpske.
Opozicija mora da prati vlast jer ne zna, neće ili ne može da nametne svoje teme u predizbornoj kampanji. Iako su u mnogim opštinama u Republici Srpskoj na vlasti, pitanje je čime se mogu pohvaliti. Naravno, da bi učestvovao na izborima moraš biti jednako veliki Srbin kao što su ovi iz vlasti, a referendum je idelana prilika sa se to pokaže.
Realno, referendum nije mrzak ni Bakiru i ostalim bošnjačkim političarima, napokon imaju priliku da se pred narodom pokažu kao pravi Bošnjaci igrajući se ping pong patriotizma, između ručkova, sa Dodikom i Ivanićem.
Dragan Čović mudro stoji sa strane i čeka rasplet situacije, da bi povukao sljedeći potez.
Jedina nepoznanica je kako će na ovu demokratsku zajebanciju vlasti Republike Srpske reagovati međunarodna zajednica, a moraće da reaguje. U slučaju da ne bude reagovanja OHR-u predlažem da se samoukine, Vigemark ne mora da se vraća sa odmora, a Amerikanci će morati da se pomire sa činjenicom da ih je Dodik još jedno zajeb’o.
Srbi iz Republike Srpske će se tog 25. septembra napokon složiti, potrošiti bezveze 1 425 300 KM, i tako jedinstveni uživati u svojoj iracionalnosti.
